Već godinama njemačka politika ne zna kako tačno da se ophodi prema potrebi da preuzme veću odgovornost na svjetskoj političkoj pozornici. Tačnije: kako bi trebalo da izgleda ta veća odgovornost koja bi bila saglasna sa ulogom Njemačke kao jedne od vodećih industrijskih nacija u svijetu i vodeće zemlje u Evropi?

Često tu nije jasno o čemu je riječ. O vojnoj sili? To baš i ne: njemačke mogućnosti i breme njemačke prošlosti tu postavljaju jasno ograničenje. Ali Njemačka očigledno može da bude sila koja bi mogla da pomogne tradicionalnoj diplomatiji, usmjerenoj ka pronalaženju kompromisnih rješenja.

U nedjelju je kancelarka Angela Merkel primila goste u Berlinu. Bili su tu francuski, ruski, turski i egipatski predsjednik. Iz Velike Britanije i Italije su došli premijeri, iz SAD ministar spoljnih poslova, a prisustvovali su i predstavnici Ujedinjenih Emirata, Evropske unije i Afričke unije.

Iz Libije, o kojoj je na konferenciji bila riječ, došli su predstavnici obje suprotstavljene strane: premijer Fajiz al Saradž, koji je na čelu Vlade koju priznaje veći dio međunarodne zajednice. I general Kalifa Haftar, čija vojska kontroliše veći dio zemlje.

Mnogo o situaciji u zemlji govori to što su obojica tokom konferencije manje-više bili u prikrajku i da se lično uopšte nisu sreli u Berlinu. Otkako je 2011. svrgnut Moamer Gadafi, u Libiji traje rat u koji su se umiješale mnoge strane sile.

Tu se radi o nafti i gasu, ali i o izbjeglicama. Oni, prije svega, preko Libije, uz pomoć krijumčara, kreću na put preko Sredozemnog mora kako bi se domogli Evrope. Mnogi završe u libijskim zatvorima, gdje vladaju strašni uslovi. I radi se o islamističkom teroru. Dugo vremena se tom ratu pridavalo manje pažnje od rata u Siriji, ali i u Libiji se radi o sukobu svjetskih i regionalnih sila preko posrednika i saveznika.

Utoliko je značajnije da je njemačkoj vladi uspjelo da u Berlinu okupi međunarodne sile sa jasnom namjerom da prije svega smanji uticaj komplikovane mreže međunarodnih pomagača, trgovaca oružjem i privrednih profitera. Jer, to je jasno, bez pomoći spolja ni zvanična vlada ni general Haftar ne bi bili u stanju da vode rat. Utoliko je namjera njemačke diplomatije ispravna.

U doba jačanja nacionalizma priznanje zaslužuje već i sama ideja da se rješenje u Libiji traži pod okriljem Ujedinjenih nacija. Tim više što je svijet već počeo da se čudi neaktivnosti Njemaca s obzirom na vojne sukobe širom svijeta.

Sada bi, dakle, trebalo da nastupi primirje koje će nadgledati međunarodna zajednica, a dogovoreno je i da strane sile poštuju embargo UN na isporuku oružja zaraćenim stranama. Njemačka je svakako u dobroj poziciji da nastupi kao posrednik u pregovorima, jer se još 2011. suzdržala od glasanja u Savjetu bezbjednosti kada je bila riječ o Libiji.

Tada je vojna intervencija protiv Gadafija vođena prije svega od strane SAD, Velike Britanije i Francuske, kao i u raznim slučajevima pre toga. Tada je njemačka diplomatija zbog toga bila pod udarom kritike, ali danas je ta njena suzdržanost korisna.

Koliko je izgledno da se zaključci iz Berlina zaista sprovedu u djelo? Zainteresovanost mnogih država za libijskom naftom i gasom ostaje. Ali, prije svega bi Evropljanima moralo da bude u interesu da diplomatija odnese prevagu u Libiji.

Poslednji veliki izbjeglički talas prije nešto više od četiri godine, tada preko Balkana, doveo je Evropsku uniju do krajnjih granica i raspirio populizam i nacionalizam. Glavna izbjeglička ruta iz Afrike u pravcu Evrope sada vodi preko Libije.

Ako se ozbiljno misli sa zaključcima berlinske konferencije, onda bi „bolje nadgledanje“ primirja, kako je to zapisano u zajedničkoj izjavi, trebalo da se dugoročno osigura sa dovoljno vojnika, prije svega iz Evrope.

Kada su Njemci već pokrenuli diplomatski inicijativu, onda ne mogu da stoje po strani kad treba da se šalju vojnici. Doduše, kancelarka je na konferenciji za novinare izbjegavala da odgovori na to pitanje. Ali to je jedini način da Stari kontinent dokaže da ozbiljno misli kada kaže da neće nijemo posmatrati ozbiljne sukobe pred kućnim pragom, već da je riješen da doprinese smirivanju.

S obzirom na situaciju u Libiji, neki stručnjaci su govorili da su pregovarači u Berlinu održani u nekoj vrsti „paralelne stvarnosti“. Može biti da jesu. Još uvijek je zaključak Berlinske konferencije samo komad papira. Ali i to je bolje nego ništa. Za Njemačku je to u svakom slučaju pokušaj da preuzme više odgovornosti.

dw.com

---