-Piše: Vojislav Bulatović

Najpoznatiji čvor u sveopštoj priči o životu širom ovog našeg informacijama zatrpanog svijeta je onaj istorijski „Gordijev čvor” koga je razriješio svojim mačem Aleksandar Veliki. Čvorova je mnogo, počev od onih u prirodi do onih što ih ljudi vezuju svjesno ili nesvjesno dok se povezuju i izvode bezbrojne kolektivne poduhvate. Tu se ubrajaju i teški problemi u uzajamnim odnosima, (jer je „društvo cjelokupnost uzajamnih djelatnosti ljudi”, Marks) koji se u određenim periodima moraju (ili žele) razriješiti. Najteži od njih se mogu podvesti pod pojam „Gordijev čvor” ili narodski rečeno „mrtvi čvor”. Neću da se bavim glavoboljnim analizama raznih vrsta društvenih čvorova, već samo jednim, koji su vezivale, „umrtvljivale” bezbrojne generacije naše balkanske prošlosti. Otkad smo ušli u ozbiljan posao jugo-slovenskih dioba naš „mrtvi čvor” jeste pogubljeni identitet, a s tim i sve ono što se podvodi pod zajedničko nasleđe (jezik, crkva, nacionalna pitanja, istorija, kulturne tvorevine...). Mi na „lokalnom” nivou nemamomo mač Aleksandra Velikog, jer nemamo ni takvog mačevaoca, pa pomoć tražimo u internacionalizaciji problema.

Pošto smo se kroz dugotrajnu istoriju nespretno i nesrećno zapetljavali i zbližavali treba nam pomoć nekoga spolja koji će, ako treba, i mačem zamahnuti. S globalnog nivoa stižu nam odgovori, od onih koji imaju i „mač” i „mačevaoca”: te čvorove treba razvezivati ili presijecati, jer se kroz njih provlače na nov način i hibridne prijetnje što nije lako prepoznati. (Kad su u pitanju čvorovi Srbije i Crne Gore, onda se izričito pominju „prsti Rusije”). S NATO adrese objelodanjeno je da se u Crnoj Gori „zagrijava” hibridni tim Alijanse. Ako se pod hibridnim prijetnjama i uticajima podrazumijeva mnoštvo specijalnih operacija (sada i digitalno podržanih) da bi se stvorio neki društveni i politički ambijent koji odgovara geokartografima, onda treba reći da razne hibridne, kao i one transparentne ratne operacije, ovdje nikada nisu manjkale. Koliko su hibridne i ratne operacije na jugo-prostoru ostavile hibridnih proizvoda, to ni sam đavo ne bi izanalizirao! Prema tome, naše osjećanje hibridnog identiteta je činjenica koja ne traži vješte prste i „mačeve”, već razum da se odgovorno odnosimo prema istorijskom nasleđu.

U 2020. godinu ušli smo nervozno i zabrinuto zbog još jednog pokušaja da se konačno (!) razveže (ili presiječe) još jedan „hibridni” čvor vrlo tvrd i „zamašćen” (ovo je narodni termin), crkveno-vjerski odnosi Srbije i Crne Gore ili Srba i Crnogoraca kao pravoslavnih vjernika. Kako se u ovom osjetljivom poslu miješaju i država i nacije, pred našim očima se manifestuje i klero-nacionalizam. To ide toliko daleko da Miraš Dedeić, mitropolit CPC (ovdje ne želim ulaziti u njenu kanonsku poziciju) tvrdi da bez CPC nema ni države Crne Gore! Crna Gora je po Ustavu sekularna država, a uz to i multikonfeksionalna i multinacionalna pa je besmislena i retrogradna tvrdnja vezivati sudbinu države samo za ovu crkvu. Šta ćemo onda sa onim: „multi…, multi… i ko zna koliko tih,,multi” nas očekuje?! To vrijeme simbioze crkve i države je prošlo.

Januara 1989. u Crnoj Gori se dogodio narod - tako su „antibirokratsku revoluciju” obrazložili političari koji u većini i danas vode revolucionarni proces tranzicije. U narednom periodu, sve do sada, narod se više nije „događao”. Njegova masovnija politička uloga bila je referendumsko glasanje 2006. godine. Može se slobodno reći da je tada zavezan jedan tvrdi čvor na pobjedničkoj strani da se sva politička energija usmjeri u dva pravca: na evroatlantske integracije uz prateći proces tranzicije i na razvezivanje „mrtvih” čvorova istorijskih veza Srbije i Crne Gore. Politički analitičari se slažu da je referendum proizveo i čvrst vladajući blok za trku na duže staze, koji neće dozvoliti da vlast preuzmu političke snage čija opcija je poražena na referendumu. Opozicija je na ovaj način izolovana u,,karantin“ da ne inficira državotvornu opciju. U skladu s tim, političari i ideolozi, koji rade na ovom poslu od izbora do izbora objavljuju etapne uspjehe promovišući svaku nit koja nas vodi putem slobode, samostalnosti, putem prepoznavanja sebe u ogledalu istorije. Kaže se, to je realna politika ili politička realnost u konstelaciji novog „strateškog partnerstva”. Ako! Zašto ne može biti realna politika i ona koja priznaje prirodne i milenijumske veze među narodima i ljudima ovog prostora? Zašto ta politika hoće da negira da smo i kao biološka bića stvorili i određenu zajedničku genetiku (i to je naš pozitivni „hibrid”)? Zašto ta politika ne može da realno vrednuje rezultate dugotrajnih međusobnih miješanja i migracija? Zar sve to nije upleteno u onaj naš čvrsti čvor, koji je i te kako živ, a koji hoćemo nasilno „razmrsiti” da dođemo do svojih, i samo svojih niti u njemu?! Dok smo vodili zajedničke oslobodilačke ratove, blagosiljali smo naše zagrljaje i zajedničkom krvlju natapali čvrsti čvor zajedništva. Nije nam smetalo što na našoj identitetskoj mapi svjetlucaju zajedničke niti. I dan- danas naše stanovništvo, koje živi odvojeno u dvije države, cirkuliše slobodno kao da nema političko-kulturoloških sporenja. Ako naše nebo čuvaju bezbjednosni sistemi susjeda Italije i Grčke (čak i od Srbije „koja pokušava da sjedi na dvije stolice”) zar, ipak, ne možemo imati saradnju sa njom dostojnu naših istorijskih veza? I ne isticati zlopamćenje (kao 1918.) za vječiti „znak pored puta” našeg kretanja u budućnost! Politička realnost je da Srbija trpi velike pritiske koji imaju izvorište u EU i Americi, vojno se artikulišu u NATO-u, a zgušnjavaju se baš u regionu kod njenih susjeda (Hrvatska, Federacija BiH, Kosovo). Razlozi su poznati. Crna Gora se našla na tom kursu zbog svojih identitetskih pitanja (?) pa smo izbili u prvi plan. U Srbiji su reakcije burne baš zbog činjenice da očekuju da razumijemo njihovu situaciju. Pogledajmo, Njemačka gradi sa Rusijom gasovod (i pored sankcija) što je ogromni projekat, a nama se ograničava kooperacija i robna razmjena korpi voća i gajbi vina...!

---