-Piše: Džemal Perović

Ovo je 2020. Izborna godina. U zemlji koja 30 godina nije promijenila vlast. A prije toga 45. A prije toga...

Ali je zemlja kandidat za članstvo... Kao takva, umjesto stvaranja uslova za prve fer izbore u istoriji, nekim, na prvi pogled čudnim (ponekad glupim) potezom režima, sva se pažnja usmjeri, tamo... Nevažno gdje – samo da nema fer izbora. Koliko je samo pažnje odvučeno galamom oko radne grupe za izgradnju izbornog povjerenja... (ili slično? Važno je da zvuči). Koju jedni bojkotuju, a drugi učestvuju u „radu”. Pa kad ovi uđu, ovi drugi izađu. I prođoše produženi rokovi, ali niko to više ne spominje.

Ili najnovije, na partijskom kongresu najavljeno uspostavljanje ili vraćanje, nebitno, državne crkve. Normalna stvar, za 18. ili 19. vijek. Ali ŠEF, u 21. vijeku, kaže za zakon i sve oko zakona „važan period emancipacije Crne Gore”. Jer, pazite, neko je neku imovinu uzeo/upisao u periodu od '86 do 2000. Ko li je onda bio na vlasti? Zar je to bitno? Važno da se u svaki dom uselila polemika. O čemu? O svemu što odvlači pažnju od svih životnih problema i nepogrešivo dovlači podjele. Ogromna većina građana nije ni pročitala zakon, ali postaju fanovi jedne ili druge strane.

I tako iz ciklusa u ciklus. Stvoren je sistem (ne samo režim) koji dobija izbore da bi pljačkao državu i tako se obezbijedi da dobije i naredne izbore. Sve je podređeno tome. I svaki put upali.

U pregovorima oko usaglašavanja Sporazuma za budućnost svi su se složili da je tako. Svima je ovo jasno. I svi se slažu oko posledica. Svi ispaštamo bez obzira na to koje smo nacije, vjere i, gle paradoksa, bez obzira na to za koga smo glasali. To su odlike diktature. Svako od nas živi u neizvjesnosti i bez šansi da stvara svoj život zato što Milo Đukanović vlada samo u sopstvenom interesu. Nijedna vlada, nijedan ministar, nijedan gradonačelnik, policajac, poreznik, ljekar, učitelj ne zna šta će Đukanović da uradi danas, sjutra ili u narednih sedam dana. I sve što uradi, radi samo s jednim ciljem, da sačuva ličnu vlast (porodičnu, klanovsku). Bez obzira na to da li glasamo za njega ili ne, bez obzira na to da li smo Crnogorci, Srbi, Albanci, Bošnjaci, Hrvati, bez obzira na to kom Bogu se molimo; bez obzira na obrazovanje svakoga od nas, na socijalni status, dozvolili smo da Đukanović odlučuje o svakom momentu naših života.

Na našu sramotu, on nepristojno dugo vlada.

Ima li kraja tome i ima li nam spasa?

Naravno da ima. Samo se treba prisjetiti KADA se Đukanović znojio pred kamerama. Onda kada su najveći građanski protesti usmjerili svu pažnju na zarobljene institucije, na „lutke koje se tu ništa ne pitaju” i na nelegitimnost svih dosadašnjih izbora. Ti protesti su pokazali da imamo posla sa sistemom koji kontroliše sve osim građane na ulici.

Ulica i dalje ostaje jedina šansa, jedini spas. Građani su bili na ulicama, cijele prošle godine, raznim povodima. Cijelu godinu se ne miču ograde oko institucija u Podgorici. Građani su i ovu godinu započeli na ulici. Vjernici su uporni na litijama. I šta se dešava? Uslijedio je poziv na dijalog. Poziv je naravno zamka, jer dolazi nakon izostanka pravog dijaloga prije usvajanja opasnog zakona. Zakon nije opasan toliko zbog imovine, koliko zbog cilja da se na njemu, i podjelama oko njega, dobiju još jedni izbori. A poziv je „...na razgovor o implementaciji...”. Ako se na to pristaje, značiće da nam nema spasa. Samo davanje legitimiteta. Samo nastavak mrcvarenja, kao ulazak opozicije u Skupštinu. Valjda je svima jasno, i SPC, da bi svaka implementacija zakona išla preko zarobljenih institucija i Njegovih lutaka. Ja ti dam ovo, a ti ćutiš na ono. U dilovima je nenadmašan.

Uslijedio je i poziv na dijalog oko izbornog zakonodavstva, u martu! Kome više nije jasno kako je diktator zamislio 2020?

Sa diktatorom nema parcijalnih dijaloga. Samo Sporazum o budućnosti i/ili ključna tačka u njemu – bojkot svih lažnih izbora.

Opasnost predstavlja i pogrešna teza da su građani na litijama SAMO zbog religioznih osjećanja, samo zbog zakona. Velika je sličnost između protesta „Odupri se” i litija. I zakon i koverta su samo povod. Siguran sam da se radi o dubokom osjećaju obespravljenosti, bilo koje vrste. Da se ogromnom broju građana smučilo da sluša nebuloze, koje su nekada prolazile i uspješno cijepale društvo po nacionalnim i vjerskim šavovima, samo da bi oni nesmetano nastavljali s pljačkom.

Bila bi neka vrsta Božje pravde da im glave dođe jedna završna podjela koju su sami stvorili. Podjela na njih- lopove i na nas - žrtve. To je gorka stvarnost koju živi i ispašta crnogorsko društvo. Svedeni smo na podanike bez prava na izbor, bez slobode. Njima smo prepustili sve. Nezasitima koji kradu budućnost naše djece. I da nastavim u religioznom tonu: bio bi veliki grijeh da se u ovoj 2020. ne solidarišemo jedni s drugima, bez obzira na različite osjećaje uzroka i posledica nepravde. To se stidljivo i dešava, na litijama ima i muslimana i katolika. Samo sloga obespravljenih nas spasava.

Jasno je da je na protestima „Odupri se” bilo i glasača DPS-a, kao što ih ima i na litijama. Jasno je da je među potpisnicima Sporazuma bilo onih koje su samo masovni protesti primorali na potpis. Jasno je da će se svi morati povinovati volji građana, ako je odlučno pokažemo. Samo na ulici. I samo masovno. U tome je spas. U tome je sloboda.

I usuđujem se reći, nije najvažnije ko će biti organizator. Važno je samo da bude široka, heterogena pokretačka grupa odvažnih, kojima se vjeruje. I nisu važni ni govori, ni zahtjevi, pa čak ni potpisi. Samo složno i masovno, da im kažemo - dosta je bilo!

I u jednom danu, u jednom kritičnom trenutku ON će otići, ne ličeći na sebe.

Kao mnogi diktatori prije njega.