-Piše: Milisav S. Popović

Bila je zima, a onda više nije. Zapravo, i dalje jeste... ali ne u selu i oko njega. Tu, među ljudima, nekoliko ledenih kostura se samoizglodalo i ostao tek onaj blagi, mrazoviti zasip. Čisto da posvjedoči čudu i nakiti krovove... A, malo podalje od kuća, zalegao isti bijeli pakao zbog kojeg je do maloprije izgledalo da nema spasa; a od tada - nije smio naprijed.

Kako se to zbilo? - pitate se... Šta ga je od naseobine i rijeke odbilo?

Podajte malo pažnje... kazaće se.

* * *
Od svih vrsta misrila, po gorama je ostala svega nekolicina lijesnika... snažnih vilenjačkih ratnika, koji su uspjeli da prežive ljudske hajke. Doduše, samo je bilo pitanje vremena kada će i poslednja glava da padne. Čim se izrodi kakva žderava zima (a vraćala se prokletinja na redovnih desetak godina), lovci bi pošli u brda da pronađu jednog... da mu utrobu proburaze, grkljan isijeku... natope busvu krvlju i odnesu sud do zaleđene rijeke. Ono što se lješkovom vodom zalije, na čas se ogrije... i tako drži dok proljeće ne ograne. A rijeka je potrebna seljanima, da nekud odlaze i odnekud pijani dolaze... i nabreklu ribu izlove. Jer, u oskudici pod hladnoćom, prvo svinje i ljudi ucrknu... pa ja valjalo učiniti sve, samo da te dvije „plemenite” vrste preteknu. Gnusni zločin tako pretvoriše u blagoslovenu misiju. Sve za slaninu.

No, te daleke godine, rugoba od studeni okova kao što nikad nije... poslaše trupu najjačih da svaku lat šume izgule - dok lijesnika ne uzgone... Kad ga nađu, hazančijski umore, te i poslednju kap krvi pažljivo u busvu nakupe. A ljudi znaju kako nježno okončati krvoproliće. Vjekovi prakse poboljšavaju umijeće.



* * *

Ne mora se pričati koliko je teško, skoro nemoguće lijesniku u trag ući... taj mistrilski rod ima sokolske oči... njuh poput kurjaka... i snagu medvjeda. Spretnost šumskog lava - i ne uzmiče kada je opkoljen ljudima. Čak i kada osjeti da je brojem nadvladan, poći će na onaj svijet razigran... a od oružja, samo grana lijeska u rukama. I ne ječi... nikada... ni kada mu kidaju meso gladnim sječivima.

Možda je zbog toga ljudima tako ugodna lovina, nema glasa... iz grla se nikad ništa ne otima.

Kako je lijepo ubijati nešto što ne jeca.



* * *

A njega nađoše bez problema. Nevjerica... i koje kilo razočaranja.

Kao kad pjesnik nad zahodom napiše pjesmu vrijednu svakog vijeka... a spremao se godinama. Lakoća baš umije da bude nesmotreno drska.

Sjedio je ispod stijene. Sa rukama na koljenima. Zabačene kose, iscrtanih runa po grlu i ramenima. Grana lijeska prelomljena - udesno bačena.

Miran, tih, sklopljenih kapaka... u mislima čudnim udihan.

Ljudi, bez mnogo razmišljanja, potegnuše mačeve i koplja, umalo pse ne pustiše, ali ukočeni stadoše...

Oči mu bjehu otvorene - i u svakog od njih zagledane.

-Ne treba. Uradiću to sam.

Zabi ruke u kosti grudene... raširi kapije koša.

Iz dubine duše, sve ono što se opisati ne može, pokulja.

Svjetlost, oganj, nešto... nešto kao muzika... i jedno bješe sigurno - raskošna tuga.

Tamo dolje, među seljanima... nije se samo rijeka probudila i led zbacila. Njive i bašte se raščistiše od debelih nameta. Svaka voćka zalista. Zemlja se probudila. Zamirisa.



* * *

Dok su ćuteći posmatrali kako izdiše - dobrovoljno se ubivši... bjehu zatečeni ljepotom čuda što ne prestaje da iz njega izgoni... Kao da trči, da svijetu nešto značajno saopšti.

-To je mira misrila... - progovori jedan od ljudi među lovcima -...O tome mi je baka pričala. Zove se i „srž svega”. Izuzetno moćna magija. A ono na njegovim ramenima i vratu... vidiš... nijesu ratničke rune. Ono je ljubavni zapis.

-A šta znači?

-Nisam siguran... - skloni pogled u stranu, ganut - Čini mi se nešto kao „ostavljen” i... i „čekanje”... „odlazak”.... i „zauvijek unutra”...

Ućutaše se još dublje, i psi glave na šape spustiše.

Bili su tu, dok lijesnik ne prestade da traje.

Baciše pogled na selo ispod brda. Sve je oživjelo od života.

-Za ovako nešto, obična krv nije bila dovoljna.

-Da - reče onaj što ga je baka učila o vilenjacima - Ovo je mnogo više.

Položiše oružje i odoše.

-Ko god da mu je srce slomio... hvala mu. Nas je spasio.

Ta daleka zima... kad je jedan lijesnik zajecao.

(Autor je književnik)

---