- Autor: Rajner Zolih

Njemački ministar spoljnih poslova je u nedjelju (19.1), na kraju berlinske konferencije o Libiji, istupio pred predstavnike stranih medija s optimizmom. Govorio je pragmatično. Učesnici su uspješno „došli do ključa kojim bi trebalo da riješimo libijski konflikt“, rekao je Haiko Mas. Sada bi samo trebalo da se „ključ stavi u bravu i okrene“. Pritom, naravno, nije zaboravio da naglasi da je „posao tek počeo“.

S obzirom na kompleksnost libijskog konflikta i ogromnog broja uključenih sila i interesa, bio je to veoma razuman dodatak – ali ne i za samog Masa. Jer on je djelovao prilično naivno na spoljnopolitičkom nivou.

Mješavina ciljanog optimizma i istovremenog umanjivanja prevelikih očekivanja omiljeni je obrazac međunarodne krizne diplomatije. Mas je takođe bez uvijanja mogao da kaže i sledeće: Vjerujemo da smo našli rješenje oko kojeg su se saglasile sve uključene strane, ali nažalost ne znamo da li će se svi držati dogovorenog i šta bismo mogli da uradimo u slučaju da se toga ne drže.

Takvo je stanje stvari u Libiji. Od „proboja“ ili istinske mirovne perspektive Libija je još uvijek miljama daleko.



VIŠE SE NIJE MOGLO POSTIĆI



Pritom je jedno nesporno: to što je Njemačka postigla konferencijom o Libiji jeste i biće diplomatsko remek-djelo. Došli su svi – od Vladimira Putina i Redžepa Tajipa Erdogana, preko američkog ministra spoljnih poslova Majka Pompea i egipatskog šefa države Abdela Fataha al Sisija, pa do libijskih rivala Kalife Haftara i Fajisa al Saradža. I skoro svi su imali sporedne uloge. Ali svi su izrazili dobru volju i spremnost na saradnju, i svi su navodno bili jedinstveni u tome da se konflikt ne može riješiti vojnim putem. Sa svojim ograničenim sredstvima Njemačka nije mogla da učini nešto više, ali trenutno na vidiku nema nikakve alternative.

Ključna pitanja ostaju ipak nerazjašnjena, a njihov opasni potencijal je ogroman. Naime, general Haftar u međuvremenu kontroliše 90 odsto libijske teritorije. To je bez ikakve sumnje vojni „uspjeh“ njegovih trupa i stranih pomagača – u koje se u najmanju ruku povremeno ubrajala i Francuska, ali prije svega Rusija, Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati. Oni zauzvrat žele da, uz saudijsku podršku, suzbiju turski uticaj u regionu.

Koliko je realno očekivati da će Haftar i njegovi pomagači da se odreknu svog dosadašnjeg „uspješnog recepta“ – osvajanja moći vojnim sredstvima? Šta bi time dobili? I ko bi zaista mogao da kontroliše situaciju ako Erdogan naloži da novi plaćenici dođu iz Sirije u Libiju ili ako Abu Dabi upotrijebi dronove-ubice kao podršku Haftaru? I na kraju: kako bi zaista, i sa neophodnim autoritetom, mogla da se kontrolišu kršenja primirja ili embargo na isporuke oružja ili pak da se kažnjava sankcijama, kada je specijalni izaslanik UN Gasan Salame u potpunosti odbacio mogućnost slanja međunarodnih mirovnih trupa, a pojedini isporučioci oružja Libiji su stalni članovi u Savjetu bezbjednosti i imaju pravo veta?



ZAJEDNIČKI KLjUČ?



Jedno se ipak može zaključiti: čak i nakon što je u srijedu (22.1.) napadnut aerodrom u Tripoliju, primirje se, sveukupno gledano, dobrim dijelom poštuje. Što je zasluga Njemačke – ali i Rusije i Turske koje zadržavaju svoj uticaj i žele da ga ubuduće i prošire. To bi moglo da dovede do novih političkih glavobolja u Evropi, jer bi tako EU još više mogla da se ucjenjuje kada se radi o izbjeglicama.

Berlinska konferencija nije mogla da pruži nove perspektive i izlaz izbjeglicama i migrantima koje su paravojne snage porobile i koje ih iskorišćavaju. Sumnja se, međutim, prvenstveno u to da li je u Berlinu zaista pronađen zajednički „ključ“ za rješenje pitanja moći, i da li su zaista sve uključene strane spremne da njime otvore nova vrata, što bi Libiji i Libijcima, ali i porobljenim afričkim migrantima, donijelo mir, slobodu i stabilnost. Ali, ako se pobliže sagledaju interesi i ambicije moći uključenih aktera, na kraju bi se moralo zaključiti sledeće: u ovom trenutku postoji samo nada.

dw.com

---