-Autor: Barbara Vezel

Ahenski sporazum je prije godinu dana bio neka vrsta ponovljenog zaklinjanja na prijateljstvo između Njemačke i Francuske, baš kao što se u potrošenom braku supružnici zaklinju u ljubav. U tom smislu je sporazum potpuno zakazao. Obje strane znaju da zajedno bolje mogu da prebrode teška vremena, ali jedna drugoj idu na živce. Kao da je netrpeljivost nadjačala poriv za očuvanjem zajedništva.

Emanuel Makron se od početka zaista trudio oko Angele Merkel. Bio je šarmantan, pleo je ukrasne girlande prijateljstva u svojim govorima. Udvarao se „dragoj Angeli“ i skoro da je čovjek mogao da vidi suvoparnu Njemicu da se zarumenjela u licu od toliko pažnje. Poslije drvenog Olanda i nadobudnog Sarkozija, mladi francuski predsjednik djelovao je kao oličenje intelektualne briljantnosti i reformističkog žara – idealni partner za Njemce.

Angela Merkel je, s druge strane, izgledala kao greben sred evropskih uzburkanih voda: iskusna i nepokolebljiva, političarka bez straha i mane. Samo je ona bila u stanju da sa Putinom dogovori Minski protokol i da sprovede sankcije u Evropskoj uniji. Samo ona je mogla da zakoči revolucionarni žar Aleksisa Ciprasa i da zadrži Grčku u evrozoni. Činilo se da je njemačka kancelarka idealna, majčinski umirujuća partnerka za ambicioznog francuskog političara.

Ipak, frustracija je narasla za najkraće vrijeme. Makron je ustanovio da Berlin naprosto ignoriše njegove reformske predloge za Evropsku uniju kao što su produbljivanje evrozone ili digitalni porez. U najboljem slučaju osnivane su radne grupe u kancelarkinom sjedištu. Francuska molba za vojnu pomoć u vojnoj intervenciji u Maliju je odbijena, veliki planovi oko saradnje u oblasti odbrane ostali su mrtvo slovo na papiru. Emanuel Makron je uočio da politička zvijezda Angele Merkel prerano blijedi i mislio je da je suočen sa vakuumom političke moći u Berlinu.

Ona je doživljavala kao nametljivost i razmetljivost stalnu bujicu ideja i međunarodne ambicije Francuza, kao i njegov običaj da nediplomatski kaže to što misli – NATO je klinički mrtav, ne želi Makedoniju i Albaniju u Evropskoj uniji, Evropa mora da pokuša da se približi Putinu. Makronova politička hiperaktivnost je izazvala otpor Angele Merkel. Dosta joj je skupljanja srče i lijepljenja šolja koje je on porazbijao, to je Angela Merkel navodno rekla Emanuelu Makronu na jednoj večeri. To ukazuje na prilično poremećen odnos.

Više se ne vrijedi baviti klišeom o francusko-njemačkom motoru koji je počeo da kašlje, a mora da održi Evropsku uniju u pokretu. Ovdje se radi o većim stvarima: o našoj budućnosti na fonu dolazeće klimatske katastrofe, o mjestu Evrope u svijetu, o nužnosti sopstvene odbrane, o odnosima sa supersilama Kini i Sjedinjenim Državama.

I u svemu tome Njemačka i Francuska nisu na istoj liniji. Makron je ponekad manje, a nekad više u pravu sa svojim idejama, ali on daje važne misaone impulse. Berlin bi trebalo da ih u najmanju ruku sasluša i da se odredi prema tim idejama. Naprosto začepiti uši i ignorisati partnera, to je najgore što možete uraditi u nekoj vezi.

S druge strane, Makronu nedostaje razumijevanje za njemački kompleksni federalizam u kojem ni kancelarka ne može da vlada kako joj volja. Nedostaje mu razumijevanje i za drukčiju političku kulturu koja je usmjerena ka sporazumnom rješavanju sukoba interesa i traženju kompromisa. Pariz mora da bude spreman na pokušaj da sa Berlinom, umjesto epohalnih skokova, pravi male korake, na osnovu neke „mape puta“, da upotrijebim rogobatni politički izraz.

Ukupno uzev, izgleda da je za obje strane nužna bračna terapija. Moraju da pokušaju da razumiju jedno drugo, da jedno drugom oproste greške i da razaznaju zajednički interes. Iz svega toga može, kao u stvarnom životu, nastati nova uzajamna naklonost, a u najboljem slučaju i prelijepo prijateljstvo.

Jedna stvar je jasna: Geografija ne dozvoljava razvod ovih evropskih veličina. Najbolje bi bilo da konačno nauče kako da nađu zajednički jezik.

dw.com

---