- Piše: Vuk Vuković

Provaljujući u prostor Psihe, Psihoanaliza balansira između smijeha i suza, u konačnom, subjekta nastoji istresti spolja, naprosto ga iščauriti, metodom izukrštanih i brzih asocijacija nagnati ga da se raspriča, o najintimnijoj tami svezanoj u limb nesvjesnog, gdje bi, u stvari, analizand trebalo da je zatomio „istinsko“ Ja, veliku prepreku i problem koji je u stanju da sve dokraja prepriječi, svejedno je li riječ o traumatizovanom djetinjstvu ili obezbićenoj seksualnosti.

Džoker (2019) se smije sebi u lice, jer je njegova maska ništa drugo do izraz unutrašnjeg kreveljenja jednom obesmišljenom univerzumu. Ne, njegovo demonsko i razgoljeno cerekanje jeste sve osim način bjekstva ili identifikacija; Džoker priznaje i prihvata, ali i svodi račun na rigorozan, ispostavlja se jedini način, djelujući onako kako to slučaj u cjelosti nalaže. (On nije anganžovan!)

Upitajmo: nije li smijeh – kraj? I šta nakon smijanja? Nije li to, svojevrsno, ubistvo sveg metafizičkog? Skok u krajnje...

Primjećeno je da iskrivljena interpretacija odaje znak paranoje. Šta je smijeh, nastojanje da se sa istine podigne veo, i pokaže na njeno odsustvo? Psihoanaliza je zavodljiva na terenu biološkog (otud upletena u gramatologiju), kad se, pak, dotakne duhovnog, zna biti vrlo mučna. Suočava se sa zidom i ponorom, nedostatkom i fantazijom, i onda je sve, automatski, apsolutno upitno. Identično stoji i sa smijehom: to nikad nije smijanje nečem određenom, štaviše, suštinska neodređenost kao istina stvari, nagoni na smijeh.

Srednji vijek je anatemisao smijeh, i sav se smjestio u jezu, askezu, mučeništvo, u vertikalnoj koncentraciji jedne scene samoograničenja koji dolazi usled smrtne ozbiljnosti.

Duhovnost i duhovitost jesu jedno (duhovitost je distanca, umjereni rad i neupadljiv doprinos demistifikaciji određenog, ponegdje zabludjelog predmeta), ta blizina je očigledna i između ova dva fenomena, posreduje lucidni probljesak. Nemoć pred smijehom, i stid od golotinje...

Prije ili kasnije, dolazi se do sledećeg: smijeh je, počesto, sam uvod ili najava nasilja, jer proizilazi iz osvete (slučaj Džokera). Protiv sveprožimajuće torture psihosocijalne društvene mašine, ironija je uvijek već bila najefikasnije oružje.

Ako moć osvaja riječ, pobuna se oslanja na smijeh. Džoker nikog ne poziva ni na šta, i već time je kao antiheroj, neko tako ubjedljiv i, suštinski, nepobjediv. Njegova misija se sadrži u odsustvu cilja, tim prije, čemu panika, radi se o pojedincu koji teži sa svim raskrstiti; u tome je bit slobode: ona se ne može pratiti, jedinstvena, poziva se na jednog, dočim demokratija ima posla sa gomilom. U nastojanju da politiku odvrati od čistog upravljaštva, demokratija odbija vlast, prešaltava se na stranu anarhije (o čemu govori Žak Ransijer), i tako moć raslabljuje u samom srcu njenog jezgra. Slično radi i Džoker: nemajući ništa sa društvom, u lice mu se smije, preko maske kojom se sam sebi smije.

Nema sumnje – smrt nam se smije, ne na kraju, već uvijek u onim pokušajima kojim bismo da se preobrazimo.

---