- Piše: Todor Živaljević Velički

Nikada neću odgonetnuti jesam li to sanjao, ili je sve to bilo na javi, u kojoj žive klonirani Serbi, čije ime u prijestonom Mikogradu, ni u snu nije preporučljivo spominjati, naročito ne na mikogradskom kolodvoru gdje se preostali Serbi vlače umjesto da se voze do nekada zvanog gradića Sutomora, a sada veljeljepnog Long Biča. Uhvate Organi reda njekakva vagabonda, njekada narečenog lutalicu, koji se sasma seriozno izdavaše za tamo nekog najznaćajnijeg velikoserbskog satiričara Radoja Domanovića. A kako organi javnog reda i sigurnosti nikada nijesu ćuli za njekakvog šeširdžiju Radoja D, povedu ga sudiji za prekršaje, u Muzej retro vrijednosti, koji tu dužnost volonterski obavlja, jer u ovoj Zemlji Čuda više nema prestupnika, niti protuustavnih kršenja javnog reda i sigurnosti. Zapravo, nema prava, niti pravde.

Dovedu, daklem, uhićenika pred oličenje prava i pravde, pred voštanu figuru Milivojše Kapnića.

„Ime i prezime?“

„Radoje Domanović.“

„Opa! Ni manje, ni više nego Radoje? Otkud ti ovdje, čovječe?... Mora da si zalutao? “

„Nisam zalutao. Tražim posao.“

„U zli čas si doša. Nema šta ođe da tražiš. Sve ide ka podmazano.“

„Kakva je to država u kojoj ništa ne škripi i nema satire?“

„Satiričari treba da idu tamo gdje nešto ne valja. Možda bi valjalo da skokneš u posrnulu JEuropu. Tamo njima vazda nešto ne ide. Jedni izlaze drugi ulaze. Prava ludnica... Milorade Bekrijo, deder, povedi čovjeka da se uvjeri u to da ovdje nema šta da traži. Nek vidi da je zalud dolazio. Sudovi i apsane zvrje prazni. Ubismo se od dosade.“

I, zaista, brzo se uvjerio.

Ne liče, Bože, mi oprosti, na Serbe iz njegova vremena. Od kako su junake proglasili za prestupnike, a prestupnike vazdigli do neslućenih visina pjevaju nekakve nove pjesme, koje prijevode, uistinu ne svojom voljom, na nekakav crnobrdski jezik. Niko ni da bekne. Ne viču, ne piju, ne pjevaju patriotske pjesme. Ni traga od one „Rado Serbo ide u vojake.“

Nekako su isuviše mekani, pogodni za modelovanje preko Javnih kuća i oslobođenih medija od velikosrbovanja.

Toliko su prefinjeno kulturni da čovjeka samo može da zaboli glava od pomisli da to i nisu naši već neki uvezeni Serbi. Ili je neki drugi narodić, poslije „velike seobe mladih i perspektivnih Serba“ u taj tako „ohlađeni i okrutni Zapad“, naselio njihove plodne zemljice. Ove preostale „nešto je dobrano umrtvilo“. Usrećena intelektualna menažerija slobodno i složno pjeva panegirike u slavu doživotnog Gospodara Drugog i svakojakih tajkuna. Gospodareva menažerija postigla je nešto što je teško zamislivo u mnogo razvijenijim europskim zemljicama, kada je specijalnim, infracrvenim perceptorima uspjela da prodre u poprilično okoštalu sivu masu srećnog narodića prateći njegove primarne želje.

Oh, Bože! Sada Gospodar vodi računa o potrebama svakog pojedinca. Da, upravo tako, dobro ste čuli. Svakog pojedinca. Samo što pomisle i najmanju želju, veliki dispečerski centar šalje svoje ljude koji su zaduženi da od vrata do vrata nose svakojake đakonije, od trica do kučina, koje je teško i pobrojati, a nekmoli pojesti.

Gospodar Drugi, povodom pedesete obljetnice kako je primio vlast od naroda, naravno i od Boga, kao svoj doprinos europskoj porodici razjedinjenih demokratskih naroda objediniće sve takozvane OP-stranke u Svenarodni front umirovljenika za sveukupnu podršku jedinstvenoj zamisli Gospodara Drugog, da u ime naroda vlada bar još sto godina.

Sve snalažljivijem narodu je, u inat sve malobrojnijoj opoziciji, sve stavio na raspolaganje, od javnih kuća i glasila, pa sve do javnih planinskih dobara koja su na raspolaganju za „rani majski popasak,“ pa do uzgoja ljekovitih trava, od kojih su posebno sprovedenim genetskim inženjeringom uspjeli da stvore brend specijalnog pića od montenegro trava, naravno, za čije imenovanje su raspisivani mnogi međunarodni pjesnički tenderi, posebno lucidnog imena, po europskim standardima. Ono, istina je da je riječ o „soku ludike“ i „tmušike,“ sa blago upozoravajućom porukom, „ako te ne pojede 'tmušika' ne gine ti 'ludika'.“

O, Bože moj Bože! Svega imaju samo ne smiju da ispeku litru ljute, jer, ona, vazda naša mučenica, ne ulazi u korpus ljudskih, naravno europskih prava. Zabranjeno je da je kod kuće, onako domaćinski, uz razgovore oko kazana, za svoje potrebe popiju. „Zajednički su nam i krevet i sto, pa i rakijica, vazda naša mučenica,“ kaže jedan pustahija, sve zaplićući jezikom od tvrdog, do umekšanog „š“, uinat nekakvoj azbuci ćopavog diletanta Vuka, koja je u međuvremenu prešla cenzus od 50 znakova.

Ujedinjeni OP Demokratski savez je odlučio da za sledećih sto godina vladaju bračni i vanbračni potomci Gospodara Drugog. A zašto i ne bi kada su oni zimogrižljivi tankodušići Lujevi nabrojali do nekih petnaest, šesnaest koljena i potkoljenica...

I to me probudi i... pisalo je na velikom monitoru: Nastavlja se...

(Autor je književnik)