-Piše: Vojislav Bulatović

Evo, nakon 30 godina, ponovno „događanje naroda”, ovog puta onog koji ustaje da brani svoju vjeru i njene simbole. Proteklog januara širom Crnom Gore litije - sve po programu. Prate ih rasprave, uglavnom, dvije suprotstavljene strane: predstavnika vlasti (države) i predstavnika crkve (vjernika). U mnoštvu izjava i odgovora mitropolita Amfilohija na postavljena pitanja o crkvi, zakonu, vjeri i vjernicima, o državi i političarima, čula se i jedna opomena svima koja ima najsuštinskije značenje, a to je ona, koja daje temeljni odgovor na pitanje čija je crkva na teritoriji države Crne Gore (srpska ili crnogorska). Mitropolit je više puta opominjao da se u traženju nekog apodiktičkog odgovora na ovo pitanje ne smije ispuštati iz vida suštinska pozadina odgovora na ovo pitanje, a to je, da pravoslavna crkva u Crnoj Gori, kao i u Srbiji, prije svega je Hristova crkva. To bi značilo da su imena koja je određuju nacionalno ili geografski (jer ju je neko i negdje organizovao) samo dopuna njene suštinske odrednice. Ovaj spor sa državom, povodom zakona koji uređuje i egzistencijalna, funkcionalna i tradicijska pitanja može da uguši i ovaj suštinski elemenat crkve u Crnoj Gori. Dobro bi, dakle, bilo, skreće pažnju mitropolit, da mnogo više razmišljamo u šta sve uvlačimo Hristovu crkvu kada mnogi i zvani i nezvani skaču na noge da raspravljaju o crkvi i vjeri. Na tom zadatku mnogi umišljaju (od pojedinaca do političkih stranaka i predstavnika države) da su mjerodavni da tumače baš ovu suštinu crkve. Treba priznati da vjersko osjećanje pripada pojedincu i ono ima svoju snagu, iskrenost i mjesto u duši čovjeka-vjernika, bez obzira na političke i društvene sisteme. Političari potežu sekularizam čim osjete „miris tamjana“ u svom političkom „lovištu“ pa makar se radilo i o nekim bitnim hrišćanskim vrijednostima. Istorija je pokazala da nije lako ovom čudotvornom zemaljskom stvoru (čovjeku) slijediti duh Isusa Hrista i njegovo vjersko učenje. Paradoksalno je, ali je istinito, da su najveću izdaju i krivotvorenje tog učenja i djela Hristovog činili baš oni koji su branili „njegovu” crkvu i „njegovu” vjeru opijeni vlastoljubljem, gordošću i zemaljskim moćima. Oni kao da su na neki volšeban način odbacili njegov čin raspeća kojim je on ovjerio i patnje i muke nebrojenih koji su kao i on (ali bez njegove vizije i vjere) završili. Svjedoci smo i danas da mnogobrojne nemoralne i nehumane afere potresaju sveštenički stalež koji propovijeda Hristovo učenje. Istina je da nije Hristos prevaziđen civilizacijskim dostignućima, jer, upravo, mnogo je toga u savremenim društvenim i duhovnim tokovima što vapi za moralnim graničnikom kao što je Hristos. To ne mogu biti oni duhovni predvodnici koji teže da jačaju svešteničku aristokratiju kao pandan drugim društvenim klasama koje su ogrezle do grla u materijalizmu, rasipništvu i preziru „svjetine”. Kad bi danas svoj lik pokazao Hristos, imao bi sliku njegovog čestog „raspeća”: svuda i svagda! Teško da bi bio hrišćanin! Kako bi mogao da prihvati da se hramovi njegovih vjernika oduzimaju, kao na Kosovu, i stavljaju pod kontrolu inovjernika? Kako bi mogao da shvati vrhovne propovjednike njegove vjere i učenja koji zanemaruju izvorni pacifizam te vjere i učenja u tolikoj mjeri da ne ustaju protiv ratnih razaranja i uništenja države, protiv nečovječnih zločina i gaženja ljudskog dostojanstva?! Možda bi tužno još jednom izustio: „Oprosti im, Bože, jer ne znaju šta čine!” Hristos se nosi u duši, a ne u moćnim i otuđenim organizacijama!

Znam vrijeme našeg ateizma. Pripadao sam mu, znam koliko smo bili radikalniji u odbacivanju religije od naših zapadnih susjeda koji su takođe slijedili platformu „borbenog” ateizma. Znam kako je naša školska drugarica Mira, kad smo bili na školskoj ekskurziji, mirno zapalila svijeću u Crkvi Svetog Marka u Beogradu. U njenoj duši su se kovitlale bure bolne prošlosti iz njenog djetinjstva. Pod tim svetim krovom, gdje smo mi ulazili s ateističkom distancom socijalističkog vaspitača, ona nije mogla da otalja u pasivnom razgledanju „istorijskog spomenika” dramu svog pokojnog oca. Ta „diverzija” na temelj socijalističkog vaspitanja zamalo ju je koštala isključenja iz škole. Hristos se nosi u duši!

I moja majka je bila oslonjena cijelog života na svog Hristosa. U jednoj osamljenoj seoskoj brvnari, u teškim ratnim i poratnim vremenima, okružena svojom „nejači”, izgovarala je svaku veče pred spavanje svoju molitvu Hristu: „Spasi nas Hriste, i podari nam miran san! I da zdravo dočekamo novi dan! Amin!” Nigdje u blizini nije bilo ni crkve ni sveštenika! Ali svuda je svojim duhom bio prisutan Hristos. Kada bih majci rekao da učitelj strogo zabranjuje pominjanje Boga, jer Boga nema, ona bi zaprepašćeno zapitala: „Je li se on pomamio? Otkud on zna šta je u dušama ljudi!” Psovanje Boga bilo je dio banalizacije bezbožništva. Međutim, ime Hristosa se moglo čuti samo u ozbiljnim situacijama kada se krstilo i molilo, naročito, kada se njegovo ime slavilo za Božić i Vaskrs! Tada su se obavezno palile i voštane svijeće koje se ovih dana u ogromnom broju lelujaju u hladnim šakama vjernika širom Crne Gore - na litijama. Šta treba izbjeći u sadašnjim antagonističkim sporenjima?

1. Ovdje, u Crnoj Gori postoji crkva pravoslavnih hrišćanskih vjernika koja kroz dugi vremenski period pod imenom Mitropolija crnogorsko-primorska obavlja časno svoj vjersko-kulturološki zadatak. Iz toga slijedi da bi trebalo izbjeći razbijanje njenog jedinstva na nacionalne crkve, jer Hristova crkva može da uspješno zadovoljava duhovne potrebe vjernika bez obzira na nacionalne ili političke razlike.

2. Mitropoliti (vladike) ove mitropolije slavne su ličnosti u istoriji Crne Gore koje su dale nemjerljiv doprinos slobodarskoj borbi i državotvornosti ovog naroda pa tu tradiciju ne bi trebalo prekidati.

---