-Piše: Borivoje Ćetković

Naziv priloga preuzet je iz knjige francuskog akademika Amina Malufa, porijeklom iz Libana, koji je istraživao pojam identiteta, strasti koje on „budi i njegove smrtonosne posledice”. Malufovi „Ubilački identiteti”, smatraju poznavaoci njegovog djela, pokušaj su da se da odgovor na pitanje zašto je toliko teško da „prihvatimo sve naše pripadnosti” i zašto samopotvrđivanje mora biti tako često praćeno negiranjem drugog ili drugačijeg... „Otkako sam napustio Liban 1976. godine da bih se nastanio u Francuskoj”, piše Maluf, često su ga pitali osjeća li se „više Francuz” ili „više Libanac”. Njegov odgovor je uvijek bio isti: „I jedno i drugo!”

Uporno nastojeći da zaokruži crnogorski identitet zakonom o (ne) slobodi vjeroispovijesti, diktator gazi ustavno određenje Crne Gore kao građanske države, i po Malufovim mjerilima stvara ubilački identitet. Mnogi od nas u Crnoj Gori više decenija, dok smo živjeli u socijalizmu, nosili smo, bez opterećenja, a neki nose i danas, dva identiteta, dva imena: srpsko i crnogorsko i osjećali smo se Jugoslovenima. Gospodareve duboke podjele među Crnogorcima dovele su ih do toga da se opredjeljuju ili kao „čisti” Srbi ili kao „čisti” Crnogorci- i jedno i drugo ne mogu biti, mada su dugo vremena to bili. I sam gospodar prije ustoličenja se tako deklarisao. Svako ima pravo da se nacionalno opredijeli kako hoće, to mu garantuju Ustav i povelje o ljudskim pravima. U Crnoj Gori, gdje su porodična, bratstvenička i plemenska tradicija neuporedivo jače od kritičke istorijske misli, Sizifov je posao ubjeđivati separatistički opredijeljene pojedince da su se plemena izjašnjavala i osjećala kao Srbi, da je crnogorska mitropolija (srpske pravoslavne crkve) zajedno sa Opštecrnogorskim zborom imala ključnu ulogu u „održavanju i razvijanju jedinstva i cjeline Crne Gore”.

Ubilački identitet, svojstven današnjem separatističkom fundamentalizmu, koji svodi cjelokupni identitet na crnogorsku pripadnost drljevićko- štedimlijskog tipa, podstiče i snaži i srpski nacionalizam svojom pričom kako je crnogorska nacija stvorena u Jajcu, te da je Đilas u članku „O crnogorskom nacionalnom pitanju” (objavljen u „Borbi” 1945. godine), učinio „prvi korak ka stvaranju crnogorske nacije”, da bi te svoje ranije stavove revidirao u sremsko- mitrovačkom zatvoru, tvrdeći da su Crnogorci sastavni dio srpske nacije. Za jugoslovensku izbjegličku vladu odluke AVNOJ-a, donesene u Jajcu 29. novembra 1943. godine,(oduzeta su joj prava zakonite vlade), ništavne su, nemaju nikakvog značaja. Osporavaju se sve tekovine NOB-a, uključujući i federativno uređenje, princip „koji će obezbijediti punu ravnopravnost Srba, Hrvata i Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine”. Ostavljamo po strani kontroverzna razmatranja o pojmu nacije, njenom nastanku, ali želimo ukazati na činjenicu da je pitanje odnosa naroda i nacije mnogo složenije nego što o tome misle pojedini analitičari crnogorske nacije velikosrpske provinijencije, naročito oni koji su porijeklom iz Crne Gore, (i ne samo oni), i koji ne priznaju njeno postojanje. Ne može se gumicom brisati više decenija istorije Crne Gore, ma šta o tome mislili, kao što je isto tako nedopustivo i potiranje svega što je srpsko u nacionalnom biću Crnogoraca. Ključne karte koje gospodar ima su NATO i prvrženost evropskom putu. Nije bitno da li mu zapadni centri moći daju podršku koju su mu nekada davali, dovoljno je da mu tolerišu to što radi. A tolerišu mu mnogo: prave se da ne vide hiljade ljudi širom Crne Gore, učesnike litija koji mirno protestuju protiv spornog zakona i nesnosnog tridesetogodišnjeg tlačenja. Ne reaguju ni na prijetnje, nasilje, progone i hapšenja koja se vrše nad učesnicima litija. Sigurnost mu daje članstvo u NATO- u, da nije priključio Crnu Goru toj Alijansi, pitanje je kako bi se stvari danas odvijale. A kako će se dalje odvijati, vidjećemo.











.

---