-Piše: Saša Stojanović

Demokratija, nažalost, nije uvijek pravilo koje se primjenjuje. Trebalo je da prođu ravno tri decenije da u Crnoj Gori godina opet počne januarom. Onim čuvenim (i) revolucionarnim januarom kojim je u istoriju otpremljena jedna vlast, jedna garnitura ljudi koji s ove vremenske i istorijske distance izgledaju gotovo bezazleno u odnosu na one koji su ih naslijedili.

Uprkos jednoj od blažih zima koja je u poslednjih 30 godina pohodila Crnu nam Goru i uprkos tome što ga na najvišim vrhovima crnogorskih planina i poznatim zimskim centrima i skijalištima nema, u Crnoj Gori pao je snijeg. I to onaj snijeg koji ne pada da pokrije brijeg već da svaka zvijer pokaže svoj trag. A zvijeri je mnogo. Čak mnogo više nego što se moglo pretpostaviti za ovako malu zemlju. No, kad padne snijeg nekako se podrazumijeva i grudvanje, a kad se prva grudva zakotrlja(la) niz padinu ništa je nije moglo zaustaviti da napravi lavinu.

Kao vječnost dugih 30 godina bilo je potrebno Crnoj Gori do neke nove revolucije, od AB (antibirokratske) do C (crkvene) revolucije. Ipak, povodeći se za prastarom kineskom mudrošću „kako je strpljenje gorko ali donosi slatke plodove”, tako možemo reći da se i ovo naše čekanje na kraju isplatilo. A nije baš u ljudskoj prirodi da bude strpljiv, naročito ne nama s ovih prostora. Predugo je trajalo ćutanje i strpljenje, vjerujem, najviše iz pristojnosti. Bar onog većeg dijela stanovništva. Trajalo je toliko da mu je, osim svega drugog, ubijeno čak i dostojanstvo, najveći kapital svakog čovjeka pojedinačno, ali i čitave nacije kolektivno. Dostojanstvo da, ali vjera ne!

I ta je vjera opet probudila ponos i osjećaj za pravdu, saznanje da ipak svaki izbor zavisi od nas samih, premda smo kao narod i te kako skloni zaboravljanju.

A možemo li zaboraviti da ova vlast stalno mijenja teze i politike? Možemo li zaboraviti da ova vlast misli kako sve počinje od njih i sa njima se završava, kako su oni država i kako godinama po istoj matrici vladaju bacajući sopstvenom narodu prašinu u oči i mrvice sa stola?!

Crnogorsko (sekularno) društvo nije položilo ispit zrelosti jer je ćutanje bilo nesnosno bolno i za to ne postoji opravdanje, ma koliko ćemo ga tražiti u godinama koje slijede. Dozvoliti polupismenima, nemoralnima, pohlepnima, bahatima i gordima da toliko dugo vode državu u propast nije svojstveno mudrima, pa smo vjerovatno takvu vlast i zaslužili.

U brutalnim napadima na srpsko biće i imovinu crkve u Crnoj Gori višegodišnji šef režima je definitivno izgubio kompas kojeg je uvijek nekim čudom pronalazio kad je izgledalo da je potpuno izgubljen, tako da mu ni očigledna pomoć samih srbijanskih vlasti i njihovo podigravanje na svaki njegov loš potez više ne može pomoći. Ovaj narod umije i sam da se brani, to je sad zaista izvjesno.

Notorna je neistina da srpski narod u Crnoj Gori ne priznaje svoju državu i da radi protiv nje. Uprkos stanju u koje je doveden svaki čestiti građanin ove zemlje, svoj patriotizam, za razliku od oligarhije, iskazuje plaćanjem poreza. Iako ni sam više ne zna odakle to čini. Jer, crnogorska hunta je odavno rasprodala svako zajedničko dobro, ugasila svaku društvenu firmu, izdala sve prirodne resurse na 100 godina, a s njima i sve svoje poštene građane koji nemaju za hljeb, ali porez i dažbine ipak plaćaju. I pošto je sve prodato i devastirano, poslednja je došla na red i crkvena imovina. Da li je to Đukanovićevo viđenje demokratije?! Da li je svako ko je protiv njegovih stavova pripadnik ludačkog pokreta, išao na litije ili ne? Odgovor daje sâm Đukanović izjavom da „onog ko pokušava zapaliti sopstvenu kuću u narodu zovu ludo dijete”. Nikada ni u primislima mi nije došlo da bih jednom mogao da se složim s mišljenjem šefa depeesa ali ovo priznanje me je potpuno zateklo. I priznajem, ovakav autogol nisam vidio ni u Premijer ligi gdje se igra najbolji fudbal na svijetu, a kamoli ga očekivao na domaćem terenu. Samim tim spektakularni autogol vrijedi ponavljati s vremena na vrijeme da se ne zaboravi kako ne treba igrati protiv svojih.

Uprkos sve češćim pokušajima Đukanovića da se ostvari u ulozi „ludog djeteta”, taj mu naum ovdje neće proći kao što mu neće proći ni tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti. Mirne i dostojanstvene litije našeg naroda u kojima učestvuju ljudi svih konfesija najbolji su odgovor višegodišnjem barjačenju režima o „multivjerskom, multikulturalnom i multinacionalnom skladu”. Jer Đukanović i njegov režim su ti koji decenijama dijele Crnu Goru i na tim podjelama opstaju na vlasti. To više ne mogu da sakriju ni od koga. Uzalud brojne provokacije, uzalud politizacija sporta i sportista, uzalud podilaženje i mijenjanje mišljenja na dnevnom nivou, uzalud spinovanja javnosti i izvlačenja iz naftalina nekih marginalnih likova, samozvanih analitičara, uzalud drskost, bahatost, bezobrazluk i nevaspitanje opskurnih i neobrazovanih mediokriteta ogrezlih u korupciji režimske piramide. Mladost, mudrost, hrabrost, dostojanstvo i pravda su već na ulici i nazad više nema. Sloga biće poraz vragu! Na Crnu Goru pao je snijeg...

---