-Piše: M. Sc. E.E. Dragan Perišić

-Zdravo, Vujki, i gledaj kako driblam. Gledaj pa se uči. Još si zelen.

-Svaka čast, driblaš bolje od Šekija, svojevremeno.

-Ma, kakav Šeki, ko ti je taj!? Bolje od Savićevića i Mijatovića, zajedno. Nisu Deja slučajno zvali genije. E, ja sam ti genije na kub! Preko onog mog nazovipremijera krenem lijevo, a odskočim desno. „Vlada CG je spremna da odloži zakon do odluke Ustavnog suda. U slučaju da bude odbijena inicijativa Mitropolije crnogorsko-primorske, onda do odluke Suda u Strazburu.“ Ma kakva suspenzija, pogrešno ste čuli! „Nema suspenzije zakona, već razgovor o svim pitanjima, pa i o mogućnosti Mitropolije crnogorsko-primorske da pokrenu ocjenu ustavnosti zakona.“ E, vidiš, to ti je velemajstorski dribling. A, ti nešto kukumavčiš i prenemažeš se preko Ivice Koferčeta, koga držiš u fioci zbog onih 100.000 eura, a bogami, i onih, koliko ono bješe, snimaka, sa Bananom. Pa one listice ispod stola... Nego, kaniš li ti malo Ivicu u maricu?

-Ne, dok mi treba i dok su mi ovi žutaći, što su se povampirili, na vratu.

- E, takvog te volim. Učiš, učiš...

- Ma daj, predugo pričaš. A, šta ćemo sa tvojim odlaskom s prijateljima vladinim avionom u privatnu posjetu, opet te pitaju poreski obveznici. Kažu, s njihove grbače. Čak su uputili inicijativu ASK-u i tužilaštvu?

- Sa građanske grbače, dakako, neću sa tvoje. Neka pitaju do mile volje, sve sam proglasio tajnom. A do njihovih mi je pitanja stalo, evo ovoliko. A ovi moji piončići ili poltrončići, što je sasvim isto, iz ASK-a, tužilaštva, kabineta... koje sam postavio da idu sigurnim (mojim) korakom, zanijemili, naravno. I mogu mansovci ili marsovci da čeprkaju koliko hoće i da se žale kome vole – opet ja o svemu odlučujem.

-Kažu da si se preznojavao u Beranama objašnjavajući „ludački pokret“. Neki ti komšija, valjda Nesko Prejak, na društvenim mrežama objavio da si to rekao sa crtom kokaina u nozdrvi, pa si zaokrenuo za 180 stepeni i od „Ludačkog pokreta“ prešao na „Ludo dijete“.

- Otkud Prejak? Ma Nejak, nejak, dakako. Ali, Vujki, pobrkao si lončiće. Taj moj komšija, nije tako kazao. Inače, to je potpuno nebitan tip, za politiku rođeni netalenat. Ne može ni sa kim. Žvrlja nešto po društvenim mrežama, dobio malo u apsani po guz... i odžvrljao svoje. „Kljucalo pile u gvozdene vile“ – što bi rekao moj komšija, profesor doktor Slobodan Vujačić.

Ali, onaj tvoj doktor „zemunskog klana”, nešto trabunja o direktorima u Beogradu da moraju da nauče srpski jezik. A, kojim su to jezikom dosad govorili, reci mi, duše ti babove?

-Kakva duša babova, čovječe? Babo mi je još živ.

-Izvini, omače mi se, onako kao uzrečica. A tvog doktora poklopi moj doktor zdravlja (jest da nije ljekar) i kaza mu da on direktore bira isključivo po stručnosti.

-I među njima nijednog Srbina.

- Biće i njih, ali tek kad Srbe svedemo na manje od 20 procenata.

- Au, moj Britvi, to će da potraje.

- Taman koliko bude trebalo. I, zapamti: uvijek u rezervi treba da imaš više varijanti! Politika ti je vještina mogućeg.

- Stvarnog i mogućeg.

- Je li to pokušavaš da citiraš onog vašeg Dobricu, kako li se ono prezivaše, što mu je jedan naš davno odbrusio: „Dobrice, da si kod nas, bio bi žensko!“?

- Ma, šalim se, naravno. Nego, hapsiš u cik zore sa dugim cijevima nedužne starice, same u kući, ispreturaš im kuću i, kad ništa ne nađeš, staviš im lisice na ruke. A i omladinu ćorkiraš koja mirno stoji ispred trobojke koja ti je, valjda, Ustavom zaštićena. Tamničiš poslanike bez skidanja imuniteta, sada prijetiš tužilačko-sudskoj vlasti.

- E, nisam ti ja poput tebe da okolišim. Nego pravo u glavu. Svima jednako: bila starica, novinar, poslanik... Pa, u prdekani prpa, brale!

- Ali, nešto te puno hvališe neku noć na jednoj vašoj TV.

- Nije ona moja TV, ja sam je čak i fašističkom zvao, mada sam oba gosta ja instalirao. E, vidio si kako me napadaju. Ha, ha! Samo: litije, zakon, jeste ustavan, nije ustavan... A da pitaš bilo koga iz publike, recimo, koji to bješe bračni par Jelić, koliko stanova im dadoh, šta znači jedno zaposlenje: četiri glasa, ili otkud mojima toliki milioni, niko ti ne bi znao odgovoriti. Ispran mozak.

- Dobro, dobro, ali opet se nisi izvukao. Kad je riječ o Srpskoj pravoslavnoj crkvi nju ne brine „formalna registracija, već vrijedne investicione nekretnine“ reče jedan tvoj pulen. Vas, izleda, interesuje gradsko građevinsko zemljište koje je u posjedu SPC. A ono je na teritoriji opština Budva, Tivat, Kotor i Herceg Novi. A ta imovina nije bila u Kraljevini Crne Gore! A Boka Kotorska, budući da nije bila u sastavu Crne Gore, nije ušla prilikom ujedinjenja u novu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, Podgoričkom skupštinom, već odlukama svojih narodnih vijeća. Tako kažu knjige starostavne i austrijski pravni red sa katastrom. Bokokotorska eparhija bila je zajedno sa Dalmatinskom eparhijom u Bukovinsko-dalmatinskoj mitropoliji do 1919, do ujedinjenja Srpskih crkvi. Neko pomenu da su investitori na dijelu građevinsko-urbanističkog projekta Buljarice sa Katara registrovani na Kajmanskim ostrvima, kupci preko 40.000 stambenih jedinica, što bi značilo da su kupci ovih jedinica dominantno sa Bliskog istoka, oko 120.000 ljudi sa područja bremenitog fundamentalizmom, sukobima i terorizmom. E, tu je jadac!

-Znam za jadac, ali znaš li ti, to sam ti već rekao, da ja uvijek imam nekoliko rezervnih varijanti. Da nemam, kako bih vladao više od tri decenije. A, vladaću, ako me zdravlje posluži, i marva koju gazim, još toliko. Hajde zdravo i pozdravi mi drugara Marovića.

-Ceterum censeo Carthaginem esse delendam, da ti parafraziram Katona Starijeg u rimskom Senatu: Uostalom, mislim da Marovića moramo sačuvati.

---