-Piše: Milisav S. Popović

Smješten između zime i proljeća, osakaćeni februar čuva u svojim dugim noćima neke od sablasnijih momenata ljudske istorije. Stari još pamte košmare u kojima su se najgore sniježne oluje rađale na Sretenje Gospodnje.

Kažu da je zbog nedostatka plama, neka značajna glava odlučila da Svetog mučenika Trifuna „prezove” u Dan zaljubljenih... A, opet, možda sve trag vuče iz predanja po kom je prva crna ruža baš nikla u zoru četrnaestog februara.

Negdje s polovine februara zamiriše linija zraka - poput kiše s pora šumske kože... duh uspomene na mir kako je nekada mirisala crnolatna sukrvica. Trn te ruže osta u svima nama da trnjem ružimo sve koje volimo. Zauvijek i zabadava... jer voljeti, kako valja, ne umijemo. Nekad smo, istina znali... sve do skora. A od skora... zalomi se, pa ode to do u nikada. Prepune nam vene reskog plakanja... zabadava.

Postoje ljudi koji su prve tonove proljeća odsvirali po februarskom zapisu. Surov prema blagima, mek prema osionima – gorštaci su ga se plašili poput kakve demonske kuge. Čak se i u lov išlo samo ako bi bilo neophodno – pričalo se da vukovi i medvjedi (koji zimom nisu usnili) tada narastu za trećinu veći, a glad gase ljudskim mesom.

Britanske ekspedicije iz 19. vijeka što su pokušavale da se domognu zemalja iza sjevernog leda redom su završile zarobljene u raljama ledenog ognja... posade su lipsavale od skorbuta i mraza. Nekoliko istaknutih ljudi tog doba je smatralo da bi zadatak i bio ostvaren, samo da se nisu otisnuli u februaru. Zla kob nedovršenog mjeseca nije prestajala da prati englesku imperiju – sve do dana kada se nije zbilo čudo. Brod natovaren putnicima i robom (1936. godine) prevrnuo se na sred okeana, iako zima bješe toliko surova da su i talasi bježali pod vodu – niko od unesrećenika nije stradao. Kada su ih izvukli iz tamne sile, tvrdili su da je bila topla i dobra poput mlijeka.

Istočnjaci duboko vjeruju da se upravo tih dana tijelo bori za udah krotkije nego ikad – oni koji su previše slabi naprosto prestanu da dišu... dok neki čije vrijeme još nije isteklo dobijaju na mahu i jarosti – rane im zarastaju. Kod muškaraca glas ogrubi, dok ženama kosa zasija – ali samo, kako se mislilo, ako se prepuste vibrirajućim strujama ispulsiranih sa februarskog uštapa. Zanimljivo, naš narod je nekako naopako naučio da se kloni tog čuda sa neba. Čak su vodili računa da se djeca ne „začnu” o „februarsku uru” – kako se ne bi rodio kakav trorog vrag... jer hoće tako kad sija krupnogruda Luna.

Ako bi se kroz koru promrzle zemlje zabio zovin štap, kroz njega bi izašla mira – zera tog soka nakapana na jezik bi otkrila ukus života koji slijedi. Takve savjete su dijelili vidari iz crnogoričnih šuma – a sami se snebivali da dotaknu februarsku slad (plašeći se gorčine).

Magija drugog mjeseca nije živopisna, ali daleko od toga da je mrtva. Legenda, kraj ognjišta iznjedrena, zbori da sa studenim maglama februar donosi nešto čudno – nalik „hrapavoj vatri”. Spušta se odnekud odozgo i poput konja u kasu projuri dolinama i usjecima... katkad i po ljudskim stazama. Čim se spusti, snijeg zacvili, divojarci bježe, a mrtvi još zamru... jedino čovjek ne treba da se plaši njegova topota. Kad se pojavi ne zadržava se – prođe kroz tijelo... zategne vene, oporavi mišice, naoštri zube i zaštiti srce. Opustoši iluzije, ali bome, katkad osvježi snove.



* * *

Zato... Ako makar i gram neke žali leži u tebi, valja sačekati da padne Sretenjska noć. Potom, da niko ne zna, zakorači na čistinu...

... otkopčaj košulju, makar za dugme. Nagni glavu ka nebu. Raširi ruke i upleti prste kroz vazduh. Prepusti se februarskom ognju.

Dozvoli da se Luna od tebe umije – budi voda zahvaćena što klizi niz zglobove. Nek ti obraze licem svojim dotakne, pa i ako se predomisli i zastane... ne gledaj je u oči, već sa strane.

Odonud kuda inje sipi, gdje rastu crne latice i gdje more biva toplo... tamo znaju šta sve može da bude... da bude za tebe...

Nađi deblo od mahovine, ureži ime... Možda ti suze u bisere prekuje. Možda dođe i do oluje...

Na zemlji je Sretenje Gospodnje, tako da je sve tako lijepo moguće.

Kad otrov izađe, prizovi stare mirise, što jedared utekoše, da se vrate...

Nek se desi nešto dobro, nek se desi... bez najave.

Pođi u sebe... čovječe.

(Autor je književnik)

---