- Piše: Nik Gašaj

Mogu li se, na osnovu „svetih spisa”, ili pisanih religijskih autoriteta, izvlačiti obavezujuća pravila za političko djelovanje u savremenom svijetu? Čini mi se – ne. Mada „sveti spisi“ sadrže religijske poruke i pouke, u kojima se može nazrijeti i odnos prema onome što nazivamo politikom.

Sociolog Donald Smit je još sedamdesetih godina prošlog vijeka ukazivao kako je u tradicionalnonim društvima religija masovan fenomen, a politika nije. U društvima prelaznog razdoblja religija može, kao masovan fenomen, smatrao je Smit, poslužiti kao sredstvo pomoću kojeg mase postaju politizovane. Za sledbenike religija, posebno militantnih religijskih pokreta, vezuje se nekoliko političkih pojava: iredentizam – pokušaj da se od susjeda pripoji nekad posjedovana teritorija; da se spoje s njom često zbog iste religijske pripadnosti stanovništva; secesija- pokušaj da se stanovništvo koje pripada istoj religiji otcijepi od međunarodno priznate države; migracije – podstiče se migracija stanovništva iz sredine u kojoj čine religijsku manjinu u državu u kojoj živi njena većina; dijaspora – kad se zbog prisile, ili nekih drugih razloga, odlazi u druge zemlje, ali održavaju odnosi sa sunarodnicima i religijskom zajednicom u matičnoj zemlji; međunarodni terorizam – podrška religijskoj sabraći u svijetu.

Religije su se u politici, najčešće, afirmisale na dva načina: u borbi za nezavisnost naroda od kolonijalnih sila, ili u borbi za promjenu političkog sistema. U prvom se modelu religije javljaju kao ispiracija za otpor tuđinu (hinduizam i džainizam u Indiji; buddizam u Jugoistočnoj Aziji; islam u Alžiru i Avganistanu, itd). U drugom modelu, religija je osnova za aktivan (u nekim muslimanskim zemljama) ili pasivan (u bivšim socijalističkim državama) otpor postojećem poretku i podrška za promjene političkog sistema.

Krajem XX i početkom XXI vijeka, religije i religijske zajednice se na nov način javljaju na svjetskoj političkoj sceni. Sledbenici militantnih religijskih pokreta postojeću vlast smatraju neprihvatljivom iz više, u biti nereligijskih, razloga: korumpiranost, pad morala, sekularizam, zanemarivanje vjerskog.Toga je bilo u Iranskoj islamskoj revoluciji, u podršci Rimokatoličke crkve u Poljskoj pokretu Solidarnosti, u protestantskom fundamentalizmu koji je pomogao Bušu da dođe na vlast. Mogu religijske zajednice željeti da vlast bude u rukama vjernika, ili da je vjerska struktura može nadzirati. U tom slučaju su isključive, militantne, netolerantne prema drugima, naročito onima koji ne vjeruju.

Religijske zajednice mogu podsticati na pobunu protiv postojećeg stanja u društvu. Nije li Mojsije probudio nadu u Židovima da ne moraju biti egipatski robovi, nego slobodni ljudi?

U mnogim savremenim sukobima religije i religijske zajednice ih zaoštravaju. Javlja se i religijski fundamentalizam kao „odgovor” na moderno (pritom se pokrivanje žena navodi kao indikator fundamentalizma, mada „površan”i paušalan).

Može li, u situaciji izraženijeg religijskog pluralizma, koji postaje jedna od odlika savremenog svijeta, religija i na njoj zasnovana religijska zajednica biti konstitutivni faktor društva?

U zemljama nastalim na tlu bivše Jugoslavije politizovan je čitav život. Mogu li religijske zajednice ostati izvan tog pravila? Naravno, religijske zajednice i politika su dvije različite realnosti između kojih treba da postoji neki vid koegzistencije. Vlast se time dijeli na duhovnu i svjetovnu i svaka je (ili bi trebalo da bude) kompetentna na svom području. Zajedničko im je što i jedna i druga vrše „nadzor“ nad ljudima.

Religijske zajednice su se uvijek priklanjale određenim političkim tendencijama. One nisu, osim izuzetaka, bile politički neutralne. Ta „uzajamna instrumentalizacija religije i politike nije proizvela i ne proizvodi ništa dobro za slobode i jednakost ljudi”. Religijske zajednice su se, počesto, identifikovale sa zastarelom politikom što ih je činilo malo osjetljivim za patnje građana. Ono što je bitno za savremenost jeste da se religijske zajednice ne smiju „probijati sredstvima političke moći”.

Naime, moguć je model vođenja politike na religiozan način. Može se kod građana graditi i svijest da politički problemi imaju religijske uzroke (kao što je bilo u socijalizmu), ili da religijski ciljevi imaju politička rješenja (koncept koji često dolazi iz religijskih zajednica). Religijske elite na prostorima bivše Jugoslavije su nastojale (od 1990) postići da se politika kreće u religijski fundiranim koordinatama. Polazna pozicija je da je religija osnova društva i izvor svakog dobra, pa i politike. Mogli bismo ih svrstati u primordijalne konzervativce koji govore o religijskom utemeljenju političke zajednice.

Drugi je model proizvođenja neprijatelja. I uvijek je neprijatelj onaj druge religije ili areligiozni (ateisti). Ako je odnos „prijatelj-neprijatelj“ temeljna kategorija „političkog“, jesu li onda religijsjke zajednice u nekim političkim zajednicama ponekada političke?

Proizvode li „prijatelje”ili „neprijatelje” (naročito u bosanskohercegovačkom ratu 1991-1995)?

Postoje i oni koji religijska načela unose u „političko polje“ i oni koji načela političkog unose u „religijski prostor“. U ovom modelu, religijski interes postaje drugorazredan, a predominantan je politički interes. Religijske zajednice (ni hrišćanskog ni islamskog usmjerenja) nisu, kroz istoriju, znale odagnati (a niti odbaciti) izazov manipulacije religijom i religijskom zajednicom u političke svrhe. Političarima su religija i religijska zajednica potrebne ne zbog vjere, već zbog njihove političke promocije.

(Autor je politikolog)

---