-Piše: dr Blažo Zlopaša

Događaj u Nikšićkom pozorištu je najbolja predstava koja simbolizuje današnju Crnu Goru. Režiseri nijesu mogli napraviti bolju humorističku predstavu koja se pretvorila u sprdačinu, u danima kada se svijet divi dostojanstvu jednog naroda u odbrani svojih svetinja, vjere i slobode. Ovoj komediji samo je nedostajao jedan „glumac“ u ulozi klovna-raspopa. Sva je sreća što se ova lakrdija odigrala u zatvorenom prostoru, bez obzira na brojčano beznačajnu grupu u odnosu na 250.000 koji pješačenjem prelaze kilometre, a simbol nezaustavljive snage predstavljaju Durmitorci koje ni mećava ne može da zaustavi. Utisak dešavanja u Nikšićkom pozorištu donekle su „pokvarili“ oni koji su napustili salu, misleći da su došli da gledaju pozorišnu predstavu. Kada je već riječ o dešavanju na pozorišnoj bini, nakratko ću se osvrnuti na pozorišnu tradiciju Nikšića, koja je u Crnoj Gori bila bez premca. Slijedilo je Cetinje, a Podgorica, kada je u pitanju ova kulturna tradicija, bila je kasaba. U Crnoj Gori postojala su dva pozorišna objekta: „Zetski dom“ na Cetinju i „Dom kulture“ u Nikšiću. Sudbina pozorišne zgrade u u Nikšiću je priča o režimu, koliko poštuje djela, trud i nasleđe svojih predaka! Ta zgrada kazuje ko je i kako gradio i svetinje, koje neokomunistički ateistički režim antiustavnim zakonom želi da otme. Pozorišna zgrada u Nikšiću bila je veća i ljepša od „Zetskog doma“ na Cetinju, kopija Narodnog pozorišta u Beogradu. Srušila je vlast ogrezla u korupciji i pohlepi, a tadašnji gradonačelnik Nikšića dobio je nadimak „procenat“. U tom kultnom biseru Nikšića i Crne Gore nekada su održavani svetosavsko slavlje i svetosavski balovi, u zlom vremenu četnici su sudili partizanima, a kasnije komunisti četnicima, odakle su ih i jedni i drugi izvodili na strijeljanje, bez prava žalbe na presudu. Posmatranje strijeljanja je u mom djetinjstvu, za moju generaciju, bilo „zabava“, umjesto gledanja kaubojskih filmova. Sjećanja na dešavanja u ondašnjoj Crnoj Gori, koju je „krasilo” bratoubilaštvo i nesreće, ukazuju mi kakvom bi se stranputicom sunovratila Crna Gora kad bi slijedila poruke „vjernika zelene zastave“ koji su zaslužni za histeričnu atmosferu u pozorišnoj sali u Nikšiću! Na svu sreću, narod je svoju dušu našao u vjeri predaka, manifestovanoj u nezaustavljivoj snazi Litije- koja zaslužuje veliko početno slovo. Dostojanstvo ovog narodnog ustanka, bez nasilja, istorija ne pamti... Crnogorski poglavnik i režim na čijem je čelu „samo“ tri decenije očito ne poznaju dušu predaka i njihovih današnjih dostojanstvenih naslednika. Histeričnu atmosferu i urlike na pozorišnoj bini u Nikšiću dopunjavale su zelene zastave. Odakle sad zelene zastave!? Šta one predstavljaju- upitao sam se?! Kad je na okupu grupa, prvo što vizuelno uočavamo je zastava. Zastava je pojam vizuelnog identiteta i on je bitan, jer ispoljava nacionalni, vjerski, jezički, etnički, kulturni i teritorijalni identitet svakog naroda. Zbunjen zelenim zastavama, razmišljam šta sada predstavlja zelena boja!? I crnogorski sportisti na evropskom takmičenju pojaviše se u zelenim dresovima. Šta bi da preko noći promijeniše i boju dresova!? Trobojka je simbol civilizovanih naroda, a dominatna je kod slovenskih naroda. Francuzi su odavno objasnili šta boje na njihovoj trobojci predstavljaju: bijela boja predstavlja slobodu, plava jednakost, a crvena bratstvo. Raduje što je narod, a pogotovo crnogorska mladost prepoznala zastavu svojih predaka, pod kojom je proglašena i Kraljevina Crna Gora i što tu zastavu crtaju gdje god stignu, što je nezaustavljiv proces. To je referendum, proizašao iz srca i duše naroda, a protiv Boga i naroda nikada u istoriji nijedna vlast nije bitku dobila. Mnogi diktatori kroz istoriju su to pokušavali. Paradoksalno je da režim koji naglašava da baštini kontinuitet kraljevine, čiji je simbol bila trobojka, pokazuje toliku odbojnost da sa najvišeg mjesta naređuje brutalne represivne mjere prema omladini koja crta trobojke!

Kada su Italijani kao okupatori došli u Crnu Gori i u moj rodni Nikšić, često bi zavodili policijski čas. Nije se smjelo izlaziti iz kuća, a najviše smo mi, djeca, bili kažnjeni, jer nijesmo mogli da igramo krpenjače po nikšićkim trotoarima i livadama. Ponekad bismo pobjegli roditeljima, jer Italijani djecu nijesu dirali. Jedino su mogli slobodno da se kreću „trakaši“-zelenaši, s trakom oko ruke, koji su sebe nazivali crnogorskim fašistima. U mojim sjećanjima ostaje neizbrisiv dogođaj kada su dva brata zelenaša Stevo i Tomo Poček, na početku Ulice Novaka Ramova, ispred kafene Ćetka Čanovića, strica moje majke, sačekali crnogorskog bana Muja Sočicu i ubili ga. Ova slika neizbrisiva je u mom pamćenju. Stasiti i ugledni crnogorski ban čitav dan ležao je na trotoaru ispred kafane, a u prvi mrak, braća Sveto i Nico Vujović unijelu su ga u Ćetkovu kafanu. Sjećam se, majka mi nije dozvoljavala da gledam mrtvog bana. Drugi slučaj: sa svojim drugom Jašom Babićem igrao sam se loptom krpenjačom na trotoaru u Vardarskoj ulici. Na dva-tri metra od nas posvađaše se dva čovjeka. Mi gledamo i slušamo... Zelenaš Blažo Pešikan izvadi pištolj i ispali metke u grudi Ilije Kosovića, psujući ga što mu je sin u partizanima. I Ilija je dugo ležao na trotoaru, a nas dvojica posmatraali smo kako krv teče... Poslije dužeg vremena, dođoše Ilijine komšije iz Rastoka, šoferi Đole i Boško Lučić i svojim kamionom odvezoše Iliju. Zelenaš Pešikan sklonio se u zgradu obližnje žandarmerije. Uviđaja nije bilo. Braća Lučić prišla su žandarmeriji i iz svega glasa vikali: „Kur.o zelenaška, izađi pucaj ako smiješ u braću Lučiće”! Pitanje je da li dešavanja na nikšićkoj pozorišnoj bini prizivaju to vrijeme i novu nesreću među Crnogorcima!?

Ali, na svu sreću i veliku nadu, došlo je vrijeme litija kada Crnogorce ka cilju vodi poruka rektora Cetinjske bogoslovije Gojka Perovića: „Braća smo. Malo nas je da bismo se dijelili. Ko digne ruku na brata svoga, ili pokuša da baci kamen- neka se ne nada ničemu dobrome. Mi se bunimo da ova država bude bolja i jača, pa da i mi u njoj živimo kao pravi ljudi, a ako smo ljudi onda možemo biti i Crnogorci i Srbi i ko kako osjeća da jeste. Jer nema nama molitve bez njih, niti ima njima Crne Gore bez nas! Ako je čovjek srećan sa onim što ima i ako ne gleda šta je drugi dobio, nego ako svoje razrađuje, onda Bog na to umije da doda. Nećemo se šaliti sa našom državom. Šetamo slobodno, sa molitvom u duši i sa Crnom Gorom u srcima!“

Razum nalaže da prihvatimo Gojkovu poruku kao riječ Gospodnju! Ostavimo se zastave zelene boje, ona je odavno na bunjištu istorije, prihvatimo simbole trobojke: slobodu, jednakost i bratstvo!

---