-Piše: Dejan Mirović

Branka Milić je rođena 1955. godine. Radila je na projektima u građevinskim firmama u Novom Sadu, poput AD „Urbisprojekt“ u kojoj je bila i predsjednik sindikata. Kao pravdoljubiva i nekorumpirana osoba, zbog ukazivanja na korupciju, dolazi pod udar rukovodstva firme i gradskih vlasti koju je tada predvodila Maja Gojković (kao kadar SRS), sadašnji predsjednik Narodne skupštine Republike Srbije. Branka Milić ostaje bez posla i tek nakon nekoliko godina (2008) dobija sudski spor i presudu da je nezakonito otpuštena. Godine 2012. odlazi u penziju nakon 35 godina radnog staža. U privatnom životu, kao samohrana majka podiže kćerku, koja kao jedan od najboljih studenata završava fakultet. U penziji se okrenula zaštiti životne sredine i član je Ekološkog pokreta iz Novog Sada, pokreta koji se bavio i događajima poput potapanja manastira u okolini Valjeva.

Ova plemenita osoba, nikada osuđivana i bez krivične ili prekršajne prijave u životu, penzionerka i baka jednog unuka, potpada pod udar slabo režirane farse poznate kao „državni udar” samo zato što se 2016. godine našla u Crnoj Gori. Besmislica o tome da je Moskva, sa razgranatim polugama moći koje čak ni SAD ne mogu da pobijede u Vencueli, i obavještajnim genijem poput Snoudena, angažovala jednu penzionerku protiv Đukanovićeve vlasti, kao da je izrežirana od strane nekog „maštovitog“ poput Bebe Popovića.

Od tada pa do danas traje njena golgota. Nakon hapšenja njena porodica nije tri dana znala gdje se Branka nalazi. Godinu dana je ova penzionerka i srpska državljanka provela u pritvoru u neljudskim uslovima, u prostoriji od šest kvadratnih metara. Preko deset puta je mijenjana kvalifikacija krivičnog djela što nije zabilježeno čak ni u Haškom tribunalu. Napisala je preko 100 molbi i podnesaka, ali iz Srbije nije dobila nikakav odgovor osim posjete konzula, izvjesne Dragane Vape, koja je nagovorala da prizna krivicu. Nakon štrajka glađu i intervencije mitropolita Amfilohija izlazi iz pritvora. Godine 2018. ponovo je podvrgnuta torturi i najprimitivnijem ponižavanju od strane sudskog vještaka i, u beznađu, bježi u srpsku ambasadu u Podgorici gdje se do danas nalazi u prostoriji od oko osam kvadratnih metara, narušenog zdravlja. Godine 2019. poslije farsičnog postupka, Viši sud u Podgorici osuđuje Branku Milić na tri godine zatvora. Presuda se bazira na svjedočenju ubice i kriminalca Sinđelića koji je nekoliko puta mijenjao iskaz i koji je većinu optuženih prvi put vidio u sudnici.

Ovo divljačko maltretiranje i iživljavanje nad srpskim državljaninom, penzionerkom, bakom i majkom nije izazvalo nikakavu empatiju ili angažovanje na zaštiti ljudskih prava od strane vlasti u Beogradu, iako ih na to obavezuje član 13 Ustava Republike Srbije. Karikaturalni ministar inostranih poslova Ivica Dačić nikada nije odgovorio na molbe Branke Milić. Druga Srbija, samozvani borci za ljudska prava na čelu sa Latinkom Perović, Sonjom Liht, Natašom Kandić, Jakšom Šćekićem, Dušanom Janjićem, Čankom, Čedom i drugim rado viđenim gostima u Podgorici, godinama ćuti o slučaju Milićeve. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić se, povodom cijele ove situacije, ponaša kao portparol Đukanovića. Umjesto da, makar verbalno, štiti svoje državljane u inostranstvu, on 2016. izjavljuje da je takozvani državni udar postojao. Nikada nije povukao tu svoju izjavu i nikada nije javno upitao Đukanovića o slučaju Branke Milić i osam srpskih državljana, iako se samo u zadnjih mjesec i po dana čak tri puta susreo sa crnogorskim predsjednikom - u Tirani, Jerusalimu i Briselu. Ignorisao je i pismo ćerke Branke Milić. S druge strane, Vučić pokazuje veliku brigu za albanske građane u Draču, koje posjećuje i uplaćuje donaciju od dva miliona eura Vladi u Tirani, iako je tamošnja vlast ovih dana objavila da je otpočela kampanju lobiranja za priznanje nezavisnosti Kosova. Ono što je najtužnije u slučaju Branke Milić, ipak, nije ćutanje Beograda. Sramno i tužno je saznanje da u zvaničnom Beogradu i Podgorici ne postoji niko ko ima malo hrišćanske samilosti i solidarnosti, časti, poštenja i savjesti, koja bi ih natjerala da prekinu sa maltretiranjem jedne nevine i bolesne žene protiv koje ne postoji nikakav materijalni dokaz.

---