- Piše: Ilija Malović

U Orvelovom romanu „1984” jedan od obaveznih obreda je ritual pod nazivom „dva minuta mržnje” usmjerene prema spoljnom neprijatelju. Država na ovaj način kanališe socijalnu frustraciju širokih slojeva stanovništva prema fiktivnom agresoru, preusmjeravajući je od realnih krivaca za društvene probleme. Slična distopija se kreira i u crnogorskom medijskom prostoru. Za ovu svrhu decenijama su služili crnogorski intelektualci, javni radnici i umjetnici bliski vladajućoj partiji. Vlast je formirala svoju privatnu kulturnu elitu za promovisanje režimske idejne hegemonije, a uvijek kada bi joj nedostajalo međunarodne legitimacije pozivala bi u pomoć simpatizere iz regiona. Najagilniji među profesionalnim apologetama režima su analitičari i intelektualci iz Srbije.

Od trenutka kada su se građani Crne Gore mirno ali odlučno usprotivili pravnom nasilju u vidu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, formirao se front aktivista koji su stali u odbranu crnogorskog režima. Svojim djelovanjem ovi intelektualci dodatno radikalizuju već dovoljno zatrovan javni govor u Crnoj Gori, šireći strah od neprijatelja demokratije. Koriste se previše puta upotrijebljeni termini poput: duhovi devedesetih, agresivni ruski i srpski uticaj, povratak nacionalizma, evropske vrijednosti, što čitavom njihovom angažmanu daje odlike neobjektivnosti pa i zlonamjernosti.

Ovaj svojevrsni sindikat neoliberala čine većinom intelektualci humanističke orijentacije bez konkretnog zanimanja i radnog mjesta. Podsjećaju na vikend ratnike koji se mobilišu da na par dana „pomognu“ neku od strana u sukobu, da bi se poslije vratili punih džepova i torbi. Ulažu izuzetan napor da državu Crnu Goru održe što je moguće duže u globalističkom formalinu predstavljajući njen autoritarni režim kao bezalternativan ne političkoj sceni. Ohrabruju njegove nedemokratske političke prakse, podrivaju kanale komunikacije između vlasti i naroda, podržavaju zloupotrebu državnog aparata u cilju zastrašivanja i pritiska na građane.

Intelektualne apologete ne snose nikakav rizik zbog podrške crnogorskom autoritarnom lideru i njegovom višedecenijskom režimu. Ne boje se da bi mogli biti politički kažnjeni zbog toga što u drugoj državi brane nešto protiv čega se u svojoj navodno bore. Oni ni nemaju birače, nemaju stranke, nemaju ni političku težinu. Čak i ako postoji neka partija koju predstavljaju ona ne postoji zbog izbora i političkog djelovanja kroz institucije. Njihove partije su više fiktivne firme koje postoje zbog računa na koje se uplaćuju donacije, a njihove titule roba za političku tržnicu.

Postoji nekoliko glavnih motiva za njihovu, najčešće samo površnu, zainteresovanost za dešavanja u Crnoj Gori. Naime, padom crnogorske vlasti ovi aktivisti gube značajnog i platežno sposobnog klijenta. Još od kraja devedesetih, kada je crnogorskoj vlasti ponestalo idejnog okvira unutar koga će sprovoditi svoju kleptokratsku praksu vladanja, analitičari, komentatori i ohrabrivači iz Srbije imali su stalni angažman. Ovo postaje naročito bitno kada se uzme u obzir da su se glavni inostrani finansijeri ili povukli iz Srbije ili su značajno smanjili fondove za sponzorisanje grantova.

Inače, spoljni finansijeri neoliberala posluju po modelu tržišne konkurencije. Ovo podrazumijeva da svaki od aktivista mora svojim radom da ubijedi poslodavca da mu je upravo on potreban i da postoji razlog za dalje finansiranje. Svako mora da pronađe sebi posao, što u ovom konkretnom slučaju znači - društveni problem koga treba rešavati ili antidemokratski pokret protiv koga se treba boriti. Trenutno se u mirnim litijama prepoznaje fašizam, rasizam, pa čak i terorizam. Crna Gora postaje poligon za njihovo političko eksperimentisanje, bez ikakve svijesti i obzira prema posledicama takvog angažmana kao što su: zaoštravanje sukoba, nepovjerenje i nepostojanje dijaloga.

Osjećaj pripadnosti društvenoj eliti, takođe, spaja montenegrinsku vlast i neoliberalnu inteligenciju. Oni su u sopstvenim očima ljudi sa elitnim mišljenjem i idejama. Američki sociolog Čarls Rajt Mils je ovaj fenomen zvao „uzajamno povezani direktorijumi“ raznih elita. Naime, solidarnost se najbrže razvija među pojedincima koji jedni druge doživljavaju kao važne ljude. Još ako se nađu u istim društvenim okolnostima između njihovih interesa se stvara strukturna identičnost. Crnogorski vlastodršci su uspjeli da većinu svojih odluka donesu mimo konsultacija sa narodom, paternalistički namećući svoju volju. Civilizatori iz Srbije bi da uređuju sjećanja i vrijednosti, pošto se doživljavaju kvalitenijim od običnih građana.

Konačno, podržavanjem crnogorskog režima ova grupa jasno pokazuje za kakvu se državu zalaže i kakvom poželjnom društvu teži. Sadašnja Crna Gora nije nikakav incident u kome su se neoliberalni principi izvrgli u teror. Naprotiv, teror je njihov cilj i njihovo konačno ishodište. Privatna država krajnjeg monopola u svim društvenim sferama, demokratija svedena na klijentelizam, nevladin sektor pod kontrolom stranih ambasada, humani principi upregnuti u promociju NATO militarizma. Za promotere vrijednosti „civilizovanog društva“ idealan lider nije neko ko previše mari za dijalog, proceduru ili kompromis, već onaj koji se ne obazire na zakone i ustave, falsifikuje izbore, mijenja civilizacijske smjerove.

Nigdje kao na primjeru podrške režimu u Podgorici građanisti nisu pokazali toliko kontradiktornosti između riječi i djela. Vođeni svojom pohlepom i ideološkim fanatizmom ne shvataju da kompromituju demokratske ideale u očima značajnog broja građana. Crnoj Gori kao i Srbiji neophodan je odmor od autoritarnih načina vladanja, kao i od njihovih intelektualnih opravdavača koji ne kriju svoje pretenzije da paternalistički diktiraju kriterijume za normalno, pravedno i pristojno.

(Autor je sociolog)