-Piše: Vuk Vuković

To je odraz zadovoljstva, beskrajno preklapanje, tekst pokretnih, pametnih slova, nasumično izukrštanih reklama, tako da je pozadina pustinja, jedna arhitektura praznog zida, način da se makroslika sažme i kompresuje u tačku vječitog izmicanja (antinoumenalnu ili ontoteološku), i samo u uvrtloženom saobraćaju taj se grad može doživjeti, u prolazu bez predaha, dok sve bilježi hladni objektiv, objektivnost koja bezrezervno, apriorno prihvata... Zvjezdoliki odron svjetlosne građe ugledane u zanosnoj tami noći.

Vraćajući se tragovima ispisanim fotoaparatom, ništa ne može da se zatekne: ni potonje meso mode, ni lajtšou kockarnica, ni banke sa kancelarijama preko kojih plove oblaci. Odjednom – bodlerovski splin jeste jedini moguć način da se realnost rifrešuje.

Nostalgija noći: ta bol je živa, još jedino, i tek u albumu.

Potrošnja privlači tek ukoliko ima moć da izbriše svaki mogući odnos. Začaranost izloga: tamo, unutra, ondje je sve ono što mi suštinski nije potrebno. U sebe razuvjereno zadovoljstvo, obraća se govornoj robi. Dotući „lažnu cjelinu“ putem malog, mračnog, metamorfoznog fetiša. Međutim, za to je potreban okoreli anonimus, prolaznik, statist, ili, lice iza, s onu stranu aparata, gdje se uživa samoća što raspolaže sa svim, sebi predstavljivim mogućnostima.

Odlagati zadovoljstvo, investirati u trenutak neodlučnosti, još uvijek biti po strani, raslabiti energiju jednosmjernog nagona, u tome ima doprinosa onom kreativnom impulsu kojeg imenujemo – pribiranje: osluškivati unutrašnji predio, i odoljeti reakciji, svesti se na ne-pokret, skružiti i čekati, dugo... Erotsko između punine života i same živosti smrti! Tako da zadovoljstvo ostaje bitno nedjeljivo. Korak dalje, i nije li ono strogo epistolarno, predato sudbini koju nema ko da preuzme, nije li najzad razočarano, oslikalo predjele iz Orkanskih visova, gdje ljubav nužno poseže za krajnjim. XVI vijek sebi predstavljamo kao – neadresirano ljubavno pismo sa porukom u kojoj se odrekla... Uzdah upokojenog ništa.

Zadovoljstva više nema ni u otvorenom prekoračenju, trošenju, žrtvovanju... Razumije se, ono ostaje oslonac, veoma varljiv i kao takav jedino moguć; san kojeg zamagljujemo, zaturamo u ko zna koju fioku, skrivamo u igri sa sobom. Jer, suočavanje sa istinskim zadovoljstvom vodi u nezadovoljstvo i pad u nepodnošljivo. Revolucionarni put (2008), film o – „ostvarenju“ upravo onog što živi čini „plemenitom iluzijom“.

Jednom razoren koncept želje unaprijed onemogućava akciju u autoanalitičkom kretanju mišljenja. Ondje se otuđuje, povlači u individualni imaginarij, u stid slika bez subjekta.

(Osmijeh Mona Lize ili Merlin Monro? Pa gdje je razlika? Zavisi od ideologije proizvoda. Na kori banane kao da tek krajevima sebe, no ipak, nemoćno provociraju...)

Drugdje nećemo pronaći ništa od onog za čim tragamo, ali, možda, ako dublje oslušnemo Anri Mišoa, hoćemo fantastično putovanje tokom posmatranja šara na ćilimu. Ili, u vrtoglavom, mračnom, ličnovskom, transpersonalnom rastemeljenju. U ničiju noć...

---