-Piše: mr Vladislav Dajković

Pariz, 2019. godina

Grupa mladića se sprema da krene ka centru grada na protest zbog najave poskupljivanja taksi na gorivo. Napeta atmosfera gotovo da se može sjeći nožem u vazduhu. Navlače žute fluorescentne prsluke i ulaze u autobus. Na sledećoj stanici im se pridružuje još jedna grupa - po svemu sudeći - nervoznih navijača. Stižu na odredište i kao pritoka se slivaju u ogromnu rijeku bijesnih i nezadovoljnih demonstranata. Ubrzo počinje haos na ulicama: Demonstranti ulaze u okršaje sa policijom, kamenice lete na sve strane, vatra zapaljenih automobila i dim suzavaca pretvaraju pojas oko Trijumfalne kapije u - kapiju rata. Svjetski mediji bruje o hrabrim francuskim demonstrantima, navodeći institut protesta kao jednu od glavnih odlika demokratije modernog svijeta. Predsjednik SAD Donald Tramp pruža otvorenu podršku demonstrantima. Svjetske oči pomno prate situaciju na ulicama Pariza.

Podgorica, 2020. godina

Samohrana majka oblači dvoje dječice za veliku nedjeljnu litiju koja se organizuje u znak protesta protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti, usmjerenog protiv Crkve, ali i, zašto ne reći - protiv nas samih. Uzima ih za ručice i polako ulaze u autobus na Zlatici. Na sledećoj stanici ulaze veseli i nasmijani momci koji u rukama nose crkvene barjake. Stižu pred Hram u Podgorici i pridružuju se desetinama hiljada ljudi. Nervozna lica, nepristojne pokliče, papirić smeća i bilo kakvo agresivno ponašanje - nemoguće je vidjeti. Na svaku provokaciju ubačenih elemenata - poput šefa policije Veselina Veljovića koji je štipaljkama zakačio državnu zastavu na svojoj teresi - masa odgovara aplauzom i osmijehom. Litija - poput najljepšeg praznika za oči - pretvara pojas oko Hrama u rijeku ljubavi.

U svjetskim medijima gotovo da nema izvještaja o stanju na crnogorskim ulicama. Premda je moguće razumjeti (nikako i opravdati) tradicionalni animozitet Zapada ka svemu pravoslavnom, teško je razumjeti činjenicu da je svjetska javnost nijema na podatak da u glavnom gradu jedne države - ma kako se ona zvala - izađe polovina (doslovce!) stanovnika na ulicu tražeći svoja prava. Svjetske oči su - zatvorene.

Pariz, 2019. godina

Uprkos tome što je svjetska javnost zgrožena divljanjem francuskih demonstranata, ali i činjenicom da je mnogo policajaca zadobilo teške tjelesne povrede u okršajima sa demonstrantima, neredi se nastavljaju. Predsjednik Francuske, Emanuel Makron, u vidnom povlačenju sa prvobitnih stanovišta, ističe da će Vlada povući sporni predlog, te da će svjesno ući u štetu vrijednu dvije milijarde eura zarad smirivanja tenzija, ali i zarad uvažavanja narodne volje, ma koliko ona nasilno bila ispoljavana. Ipak, popularni „Žuti prsluci'” uprkos ispunjavanju njihovih prvobitnih zahtjeva - nastavljaju svoje proteste, naravno, ništa manje agresivne. Usputno, svjetska javnost im potajno pruža podršku - kako medijsku, tako i logističko-finansijsku.

Podgorica, 2020. godina

Uprkos sve većoj brojnosti građana na mirnim i dostojanstvenim litijama širom Crne Gore, predsjednik Milo Đukanović odbija bilo kakav kontakt s realnošću. Učesnike litija - među kojima su barem 50 odsto politički neostrašćeni mladi ljudi - naziva ludačkim pokretom, a same litije „velikosrpskim nacionalizmom obučenim u crkveno ruho”. Njegovi podređeni pozivaju na dijalog, demonstrirajući odsustvo svake namjere i želje da do kompromisa dođe. Ipak, svaka njihova maliciozna izjava nanovo motiviše još veći broj ljudi da izađe na ulice. Pod parolom: „Od sjevera pa do mora - Crkvu brani Crna Gora” - na ulici se može vidjeti narod od devet pa do 99 godina. Odlučni su: nema odustajanja sve dok se sporni zakon ne povuče.

Naravoučenije:

Znate šta, mi zaista jesmo poseban narod. Toliko nas je jada, muke, nepravde i zla šibalo kroz vrijeme, a opet nismo izgubili ponos. Nismo izgubili osjećaj za pravdu. Nismo izgubili kičmu. Nismo izgubili osmijeh. I danas smo u jeku istorijske borbe - ne samo za našu Crkvu, već i za svoju dušu - SAMI. Ta Evropa, taj Zapad, ta Amerika, kojima su usta puna demokratije - ćute. Nema ih. Naših protesta i litija nema u njihovim medijima, kao da se nikad nisu ni desili.

Nije mi teško da ponovim: kad se u Parizu okupe bijesni demonstranti, kad zapale i porazbijaju pola grada, uz nezaobilaznu tuču sa policijom - onda Zapad i ovdašnji „građanisti” aplaudiraju i kažu: „To je demokratija!” Kad stotinu hiljada (ej, čovječe, 100 000!) ljudi izađe na ulice grada koji ima dvesta i nešto hiljada stanovnika, pritom bez ijednog ružnog povika, isključivo vedrih i nasmijanih lica - mi smo ludaci, mi rušimo državu, mi smo velikosrpski nacionalisti. Ovakve nepravde, na koje je naš narod nažalost navikao, užasno bole. Čak i kad su elementarna ljudska prava u pitanju, poput prava na slobodu vjere, pa i slobodu postojanja - sve što je drugima dozvoljeno - nama je zabranjeno, a o dvostrukim aršinima u očigledno istovjetnim situacijama - bolje da i ne govorimo. Nepravda boli, ali smo naučili da živimo sa njom, očito slijedeći gen svojih predaka. Zapravo, mi ne živimo život, mi živimo borbu. Zbog toga smo i posebni. I da vam kažem još nešto: ove litije, ovaj „refleks mrtvih predaka” što bi rekao veliki vladika Joanikije - nisu pokazale samo da smo borci. Pokazale su da smo - za razliku od onih koji se decenijama trude da nas predstave kao divljake - ipak: GOSPODA.