- Piše: Tomica A. Milović

Duh i suštinu duha, kroz periode razvoja filozofskog i religijskog učenja, definisali su na različite načine. Naročito u slučaju opšteg duha, ali i onog ličnog, pojedinačnog. Ipak, oduvijek se smatralo da u srži duha stoji stvaralaštvo. Ovo odmah podrazumijeva i neizbježno postojanje slobode, s obzirom na to da bez nje nema stvaranja. Ili ne bar onog istinskog, naprednog, graditeljskog. Bez duha i duhovnosti svijet jednostavno ne bi opstao. Duh reguliše njegovo unutrašnje uređenje, unutrašnju ravnotežu. Bez duha bi on cirkulisao u stalnom, haotičnom vrtlogu. Postojala bi tada jedino materija i energija kao dva preostala „graditelja svijeta“. Bez duha kao vezivnog tkiva, i one bi iznutra bile očas razorene. Time se trasira put, ili raspadu svijeta, ili njegovom sabijanju, bukvalno u jednu česticu. Jednu tačku.

Naspram duha kao fenomena dobra i konstruktivnih, stvaralačkih procesa, stoji zli duh (zloduh). On je „nosač“ svega negativnog, iracionalnog, rušilačkog, razarajućeg. Zloduh je u dijalektičkoj suprotnosti s duhom i njegovom dobrotom. Kako mu i samo ime kaže, zloduh predstavlja zbirku zlog uma, zlih osjećanja, zlih namjera, zle volje. Riječju, zloduh, kao nosilac zlih misli i zlih emocija, produkuje veoma negativnu i opaku energiju, kako u odnosima među pojedincima, tako i unutar same ljudske zajednice kao cjeline.

Sada već „čuveni“ Zakon o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori najbolji je primjer djelovanja zloduha. Usvojen je voljom režimske većine, u gluvim i mračnim poslijeponoćnim satima. Uz jako obezbjeđenje policijskih snaga. Poslaničke ruke podignute za ozakonjenje bezakonja nikle su iz samog centra zloduha. Signali koji su iz tog centra banuli u poslaničke klupe odaslati su, ubijeđen sam, s velike udaljenosti. Iz dobro utvrđenog bunkera savremenog međunarodnog nacizma i fašizma. U tom utvrđenju pritisnut je taster „za“, i apardhejd, segregacija i diskriminacija, pretočeni su u „zakon“. Tamo negdje daleko izgrcan je zloduh iz satanskih usta. Tužni režimski poslanici su ga samo, i to u slast, usisali.

Ne manje opasno od zloduha donosioca ovog „zakona“ i njihovih nalogodavaca predstavlja ponašanje društvene elite, prije svih, takozvanih nezavisnih intelektualaca. Ponašanje nekih profesora prava, akademika, advokata. S kojom lakoćom su ti ljudi pobjegli od etičkog i moralnog, od profesionalnog poštenja. Pobjegli od elementarnih, očevidnih činjenica. Pobjegli od istine i pravde, prestali da, zbog nekih svojih ćiftinskih interesa, budu slobodnomisleća stvorenja. Ugušili u sebi i zadnje zrnce slobode i istine, prije nego su se predali valovima zloduha. I uz pomoć samozvanog Javnog servisa, te drugih zloćudnih oglasnih tabli zloćudnog režima, pokazali kako izgleda čovjek kad odluči da bude ono što čovjek nije. A ne ono što jeste, ili bi trebalo da bude.

Naspram zloduha koji je iznjedrio „zakon o slobodi vjeroispovijesti“, ispriječio se, dim u dim, duh dobrote. Božiji duh se ispriječio. Potekla je brza i tiha rijeka naroda. Rijeka Hristovih podanika. Rijeka zatočnika „mrijet naviknutih“ za krst, slobodu, istinu i pravdu. Za ime i vjeru, nadu i ljubav. Izašli su u litijsku šetnju mladi i stari, dječica u kolicima. Naprijed krstovi, ikone i crkveni barjaci. Svira duhovna muzika. Prate je poklici – ne damo svetinje! Prizor iz čitanke vjeronauke. Inspiracija za dopisivanje Novog zavjeta novim stranicama. S novim jevanđelistima, apostolima i svetiteljima. Borba između božijeg duha i satanskog zloduha traje od iskona. Danas je Crna Gora epsko poprište te borbe.

---