-Piše: Goran Danilović

Nevolja i nesreća promijeni ljude nabolje. Nevolja u stvari oglasi one velikog i dubokog srca, one sklone samožrtvovanju. Bude to prasak zaboravljene ljudskosti u svakodnevici. Na dobro utvrđenom Skadru, najstariji, umoreni prethodnim krvima i životom, koji je od rođenja ličio na smrt, jurišali su prvi da pokidaju žicu i otvore put sinovima i unucima. Bio je to put kojim se ne odlazi u slobodu, nego put u „čistije” jurišanje na smrt. Privilegija je u nekim vremenima umrijeti trenutak prije onih koje voliš. To je podvig vjere, ljubavi i straha istovremeno – za drugog, za najbližeg.

Onome koji vjeruje u Boga lakše je razumjeti nevjerujućeg nego ovome njega.

Vjerujući zna šta je nevjera i nosi se sa njom u tišini i galami, dnevno, hodajući, smijući se, plačući. Nevjerujući je pošteđen vlastitog raspinjanja – on zna da Bog ne postoji, da su ga „izmislili ubogi” kako bi im bilo lakše?

Nevjerujući zna da je sam svoj gazda, a vjerujući se nada smislu dubljem od gazdovanja. Vjerujući traži sebe i Boga, a nevjerujući samo sebe. Ipak, bićemo rod najrođeniji kada se umorimo traženjem. Ko nađe sebe, biće ubogi. Ko se ne nađe, ostaće u sebi.

Bolesti su nam zajedničke, priricali ili odricali Boga. Pravo na jedno i drugo darovano nam je slobodom izbora. Porobljen je po volji i snazi drugoga, a neslobodan je vlastiti izbor. Bolest je dokaz da smo živi, teistički i ateistički dokaz da Boga ima ili da ga nema.

Hrišćanstvo je oblikovalo svijet koji poznajemo snagom kojom nije niko i ništa prije toga. Moralni principi koje je posvjedočio Hristos i opečatio strašnim stradanjem na kraju, oblikovali su zapadni svijet, njegovu kulturu, etiku i trajanje do danas. U njegovim poslednjim danima se pokazalo da je nevjerovati tako hrišćanski. Bolji od nas, najbolji među nama, odricali su vjeru u strahu za život. Najbolji među nama, učenici nad učenicima, potvrđivali su svoju vjeru i kušali sumnju stavljajući ruku u ranu Hristu. Rečeno je da ćemo takvi biti do kraja. I evo, tako je. Rečeno je i da će na nama takvima biti sazidana tvrđava. Pokajanje je vrlina nad vrlinama.

Ničega modernog nema u nevjerovanju. Nije to nikakva superiornost znanja. Na Golgoti, na onom malom saboru oko Raspetog bili smo svi prisutni. I tada nam je bilo dato da izaberemo, po slobodi, a poslednjim riječima i oprošteno ako pogrešno izaberemo, jer „mi ne znamo šta radimo”. Najmanje je bilo vjerujućih, kao i danas. Bilo je ravnodušnih, onih koji su sve požurivali, profesionalnih vojnika koji su samo radili svoj posao, razbojnika, pravednika. Od tada smo se samo razmnožili.

Pristojan čovjek, koji traži samo sebe, nikada neće izvrgnuti poruzi onoga koji se traži drugačije. Kod nas, međutim, primitivizam pojedinca je po pravilu pomnožen sa značajem funkcije koju pokriva, a koja je, očigledno, mnogima jedino vrijedno u traganju za smislom.

Epidemija je divan izgovor da iz sebe, svom silinom, gurnete sputavanu gadost, da povratite u lice svima pakost: „opasno je simbolično uzimanje hrane jednom kašikom”!

Vladino Koordinaciono tijelo ukazalo je na moguću epidemiološku bombu. A pristojni ljudi bi mogli prosto zamoliti ili zatražiti od Crkve da bez obzira na sve ne pričešćuje vjernike dok epidemija ne prođe? Nikada se ne možemo razumjeti, ali, koliko god i takva molba bila nesretna, jer je pokušaj suspendovanja Boga, pa samim tim i smisla, cijenila bi se pristojnost riječi u kazanom. Ne! Pričest je uzimanje hrane? Pričest je razmetanje prehrambenim artiklima u doba opšte krize? Fuj!

Nije dakle posrijedi naš najrođeniji, čovjek zabrinut za zdravlje koji ne razumije tuđe vjerovanje, nego nepokajani banditizam – ruganje boljima od sebe.

Rijetki su ljudi kojima na vratima srca, u najtežim trenucima stradanja, u vremenima bolesti i ratova, ne zakuca nada. Šta je god, neko zrno vjere, makar vjere u pobjedu, doda snagu i upali praiskonsku vatru.

U vidljivom svijetu moći milioni su ubijeđeni da nevidljivi virus zla donosi nemoć i smrt. U pravu su. Ako, međutim, postoji samo troje koji vjeruju da će nas spasiti nevidljivo dobro iz česti vidljive ljubavi, razna koordinaciona tijela obrušiće se na njih troje. Lakše je vjerovati nevidljivom virusu, nego nevidljivom Bogu. Virus kažnjava i to odmah.

Kada bi Hristu, svemoćna koordinaciona tijela, snagom nekog budućeg usavršenog virusa, otela sve Božansko i na onom Raspeću ostavila samo Hrista čovjeka, opet bi bio najveći koji je hodio zemljom, najbolji vladar, vladika i sluga koji je ikad živio. Zato i inovjerni poštuju Hrista čovjeka, ako im već vlastiti putevi traganja za smislom ne dozvoljavaju da u njemu vide i Boga.

Hrišćanin ne mora da se pričesti i nikada neće prići putiru ako je u njemu simbolika. Mi glave svoje ne priklanjamo simbolima i idolima nego Smislu i Suštini. Mnogo puta se postilo, a da se nije pričestilo. Ovaj naš virusoliki svijet ne treba da se plaši epidemije koja će krenuti iz pričesne čaše. Prije će biti da je izvor zaraze ogromno korito, pa su posebne i dezinfikovane kašike samo žalosni ukras neizbježne končine.

Na stadionu u Bergamu nije bilo pričesti, ali su potreba za spektaklom i za novcem, bahatost i bahanalisanje, skupo koštale navijače Atalante i Sevilje, Italiju i Španiju, Evropu, Srbiju, Crnu Goru...

Hrišćanske zajednice umiju da vode računa o drugome, pa i na svoju štetu. Plaćano je to katakombama i ovdašnjim jamama. Svijet i koordinaciona tijela treba da povedu računa o roštiljskim zajednicama na periferijama, megalopolisa i gradova gdje se sekularni primitivci zabavljaju pljuvanjem u dalj na starije ljude, smijući se njihovom strahu.

U koritu je problem, to znamo svi. Možda drugima ne možemo dokazati egzistenciju nevidljivog Boga, i neuhvatljivost nevidljivog virusa, ali egzistenciju korita naučno i naučeno možemo. U tom dokazu caruje čista opipljivost.

Nevolja u stvari oglasi one velikog i dubokog srca, one sklone samožrtvovanju ali i one druge. Bolesti su nam zajedničke, priricali ili odricali Apsoluta.

Ima Boga – znali su to svi koji su zbog nas zubima i rukama kidali žicu.

Ne budimo isključivi – ima i korita i koordinacionih tijela. Hristos vaskrese!

---