-Piše: Nik Gašaj

Lične pretpostavke za ulogu političkog vođe najčešće se određuju kao sposobnost pojedinca da preuzme inicijativu u socijalnim situacijama, da planira i organizuje akciju i osigurava saradnju. Mogu se razlikovati neke bitne osobine koje utiču na ponašanje vođa, na primjer:

Politička uvjerenja. Da bi se razumio odnos vođe i sledbenika mora se prije svega znati koja su to politička uvjerenja vođe. Uvjerenja određuju ciljeve i strategije. U skladu sa uvjerenjima vođe, određuju se prioriteti političkog djelovanja.

Značaj političkih uvjerenja neposredno zavisi od prirode političkog društva u kojem vođe djeluju. U onim društvima gdje postoje snažni vrijednosni sukobi, ideološki rascjepi, važnost uvjerenja znatno je veća nego u društvima gdje postoji svojevrsni vrijednosni konsenzus.

Pored poznavanja političkih uvjerenja, potrebno je znati i koliko čvrsto vođa drži do svojih uvjerenja i koliko su mu ta uvjerenja važna. Prema toj dimenziji možemo razlikovati vrijednosno-rigidne vođe, koji se u slučajevima izrazite vrijednosne isključivosti zovu i „križarima“. To su vođe usmjerene prije svega svojim osnovnim političkim uvjerenjem, tom uvjerenju podvrgavaju ukupnost političkih pojava, ono je isključivi kriterijum poželjnosti političkog ponašanja i političkih odnosa. Druga vrsta su pragmatičari, koji se prilagođavaju konkretnim uslovima i spremni su promijeniti svoja polazišta kako bi postigli zadane ciljeve. Dok prvi mijenjaju (ako treba i nasilno) konkretne društvene odnose skladno svojim uvjerenjima, ovi drugi mijenjaju sebe skladno konkretnim odnosima.

Politički stil. Dok politička uvjerenja vođe neposredno djeluju na sledbenike, dotle je uticaj političkog stila više posredan. Politički stil očituje se u načinu interakcije sa sledbenicima. Na primjer, da li vođa više preferira neposredan odnos „licem u lice“, ili se više oslanja na posrednike; je li više usmjeren na saradnju s drugima, ili se isključivo oslanja na vlastito prosuđivanje; kako koristi političku retoriku i propagandu; proučava li probleme u detalje, ili se oslanja samo na opštu informaciju; ima li smisla za dramatiku; je li proces odlučivanja pred očima javnosti, ili se drži u tajnosti?

Važno je naglasiti da stil vođenja ima neposredan uticaj na ljude s kojima vođa najneposrednije sarađuje. Naime, s jedne strane, vođa ima tendenciju da bira one pojedince koji imaju osobine skladne njegovom stilu vođenja, a, s druge, i sami pojedinci spontano prilagođavaju svoje ponašanje percipiranim zahtjevima vođe. Tako se u neposrednom okruženju vođe stvara određeno jedinstvo koje, s jedne strane, olakšava same procese vođenja, ali zato, s druge strane, otežava prisustvo različitih pristupa i viđenja pojedinih problema.

Motivacija. Koji su razlozi da određeni pojedinci žele biti vođe? Postoji dosta pokušaja sistematizacije tih razloga. Uvažavajući te sistematizacije, možemo razlikovati sledeće motivacijske razloge: 1. Primitivna dominacija – neki autori smatraju da u svakom čovjeku postoji tendencija da dominira i to ne kao rezultat stečenih, već kao dio urođenih osobina.

2. Moć nad drugima – u određenim situacijama, prema psihoanalitičkoj teoriji, vođa je objekat prenošenja trajnih emocija zavisnosti i podređenosti sledbenika.

Stoga socijalna nauka mora prihvatati da postoje ljudi u društvu koji traže moć, ali društvo mora uspostaviti kontrolne mehanizme njihovog ponašanja.

3. Potreba za statusom – potreba za prestižem ili statusom tako je raširena da su je mnogi psiholozi stavili na popis osnovnih instinkata ili nagona. Ipak, tu potrebu vjerovatno je ispravnije opisati kao motiv koji je stečen na temelju generalizovanog iskustva da je više zadovoljstava povezano s višim statusom. To ujedno znači i više moći i više uticaja, ali i više novca. Posebno je važno da viši status omogućava i socijalne kontakte s ljudima do kojih je pojedincu stalo.

4. Potreba da se riješi problem – ljudi sa snažnim vrijednosnim usmjerenjima, kod kojih dominira osjećaj odgovornosti prema zajednici, koji se smatraju odgovornima prema sebi da učine sve što mogu u rješavanju određenog problema (svakako na selektivan način, kako ga oni doživljavaju), često ulaze u politiku i preuzimaju ulogu vođe. Njima politika ili položaj vođe nije cilj, već sredstvo za postizanje cilja.

5. Potreba kompenzacije – kako je to već Lasvel davno napisao (1930), često je politički čovjek onaj koji u političkoj sferi pokušava kompenzovati neuspjehe i frustracije svog svakodnevnog života. Inače, zapaža se da se politikom često bave politički neobrazovani ljudi i mediokriteti. Međutim, poznato je da društvenom razvoju i progresu nisu potrebna „intelektualna i politička blebetala“ kako je to govorio Žan Pol Sartr. To je ujedno i neizbježan put ka degradaciji kadrovske politike i odgovornosti. Nesumnjivo, to ima dalekosežne negativne posledice u odnosu na ukupne tokove i ciljeve društvenog razvoja, posebno ako se takvi kadrovi nalaze u pojedinim „značajnim pozicijama“ države i društva. Naime, takvi kadrovi naprosto nemaju smisla, energije ili, što je najpogubnije, elementarnog znanja i upućenosti u savremena naučna saznanja i „novatorije“. Zato se s pravom i kaže da nema ničeg težeg nego kada se određeni intelektualni i politički mediokriteti „odjenu odorom“ koja im ne pristoji ili je neadekvatna njihovom „stasu“. Oni vremenom uobražavaju da „takva odora“ čini njihovo biće – a ne njihovo duhovno beznađe ili pustoš.

Zapravo kada se mediokriteti domognu određenih funkcija, u stanju su da učine sve, pa i mnoge nečasne radnje, da bi se održali ili da odu na mnogo veću i odgovorniju funkciju, a uz to su po prirodi stvari skloni zloupotrebama i spletkarenju, pa su vrlo često i glavni uzročnici loših međuljudskih odnosa iz kojih proizlaze dalekosežne društvene posledice. Ne mogu a da na ovom mjestu ne podsjetim na riječi jednog španskog kralja, koji je pred listom kandidata za hapšenje uzviknuo: „Mediokritete treba prvo strpati u zatvor“.

(Autor je politikolog)

---