- Piše: mr Bojan Vukčević

Najnovije mjere zabrane prisustva vjernika liturgijama su najjači udarac na Crkvu od njenog osnivanja. Pod izgovorom epidemiološke nesigurnosti i prenošenja zaraze pričešće je zabranjeno iako član 25 Ustava Crne Gore garantuje slobodu vjeroispovijesti i braka čak i u slučaju vanrednog ili ratnog stanja. E sad ako je pričešće zabranjeno, ne shvatam zašto je prisustvo bogosluženjima zabranjeno? Pa čak i večernjim službama na kojima nema pričešća. U istom momentu gradilišta rade punim kapacitetima, a ne vidim da ispred prodavnica stoji policija i zabranjuje ulazak u njih. Ako u jednom momentu u marketu, koji je duplo manji od Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, ima npr. 30 osoba, ne shvatam zašto u Hramu nije dozvoljeno prisustvo 60 osoba?! Ili scene sa „Gintaš” pijace gdje sve vrvi od naroda, a u isto vrijeme hapsi se sveštenik iz Reževića, a drugog prate maskirana lica i legitimišu ga u Grblju kako niko od naroda ne bi ušao u crkve. Kome to smeta prisustvo naroda u Crkvi? Kome to smeta da se čuje riječ Božija i da se narod oslobodi straha? Kome to smeta i televizijski prenos bogosluženja?

A kako se u svemu ovome snalazi jedan određeni dio stanovništva koji se naziva Hristovim?To je onaj dio stanovništva koji redovno odlazi na bogosluženja i koji se drži Zakona Božijega. To je onaj dio stanovništva koji pola godine u toku kalendarske godine nema dodira ni sa mesom ni sa sirom.To je onaj dio stanovništva koji zagledan u putir i kontaminiran Carstvom Nebeskim gleda otvorenih očiju i živi od nedjelje do nedjelje, od crvenog slova do crvenog slova. To je onaj dio stanovništva koji je mali procentualno, ali veoma blagotvoran po okolinu. Njih ne mogu iznenaditi ni zemljotresi, ni gladi, ni oskudice, ni tifusi, ni kuge. Pripravni za Carstvo Nebesko u bilo kom momentu, i u ovom dokazaše spremnost. U nedjelju Krstopoklonu skupi se sve u svoje crkve. Bio sam tog dana u Crkvi Sv. Velikomučenika Georgija u Donjoj Gorici i posmatrao taj tužni, a ujedno veličanstveni prizor. Ulaz u crkvu bijaše zabranjen časnim krstom, a braća i sestre odvojeni kamenom stazom. Poredak kao i kad smo u crkvi. Svako na svom mjestu sa razmakom od par metara stoje i slušaju božanstvenu liturgiju. Jeka zvona bila je sablasno tužna, a odjeci u našim srcima bili su veličanstveni. Odazvasmo se na poziv Hristov i dođosmo. Evo nas pred tobom, Bože naš i Spase naš. Ako ćemo se zaraziti neka se zarazimo, ako ćemo umrijeti pa neka i umremo jer vazduh koji dišemo ionako je tvoj i zemlja kojom hodimo ionako je tvoja i život koji si nam dao tvoj je. Nismo mi sebe sebi dali. I još nešto čuj, Gospode! Na ovaj dan kad proslavljamo Svetih 40 sevastijskih mučenika, jedan od njih te izdade i izađe iz jezera, a danas nijedan od nas ne izdade tebe. Svi smo ti došli osim onih udaljenih koji ne mogahu doći iz opravdanih razloga. Pogurasmo se dostojno da primimo Tvoju Krv i Tijelo Tvoje za nas pripravljeno na koplju legiona. Pogurasmo se tako što jedan drugog većim činismo i jedan drugog naprijed puštasmo. O veličanstvene scene, biblijske scene na kojoj bi nam pozavidjeli i oni iz Prologa, mučenici, velikomučenici, prepodobni i sveti.

Ne prođe mnogo i tog istog dana izdade se naredba. Nema više liturgije za narod. Ni večernje službe. Boga čak ni preko televizije. Očigledno je nekoga iznenadila drskost i vjera narodna u Boga i Njegovu pomoć.

Kako sada stoje stvari, prva opasnost je pričešće, a zatim droga, duvan, kocka, pa alkohol. Onima koji svakodnevno opsijedaju ambulante daju se čisti špricevi kako ne bi zarazili sebe i druge, a drogiraju se po sopstvenoj želji. Onima koji puše nude se sve vrste cigareta i skupog duvanskog dima iako na kutijama piše da to šteti njima i ljudima oko njih. I za to ih mi koji ne pušimo nagrađujemo liječenjem u državnim bolnicama u kojima ogroman broj pušača umire od raka. Kockanje je porok, ali po slobodnoj volji možete od grebalice preko slot aparata do ruleta da uništavate i sebe i druge koliko god želite. Akloholičari po slobodnoj volji mogu da se opijaju i imaju slobodno da kupe alkohol bilo gdje iako time uništavaju i svoj i tuđe živote, a i njih takođe čašćavamo liječenjem u bolnicama.

Da sumiram. Sve je dozvoljeno od gore navedenog, ali jedino Hristos nije. On je izgleda najveća prijetnja po živote i zdravlje ljudi u Crnoj Gori i nemamo pravo da ga uzimamo u sebe po slobodnoj volji. Nadležni u epidemiološkim ustanovama tvrde da pričešće prenosi virus, a ja bih pitao taj školovani kadar kako to da sveštenici pričešćuju i po stotine ljudi iz istog putira i kašičice, a onda sve što ostane oni potroše, a nikad ali nikad se nije desilo teško oboljenje kod sveštenika ili herpesi oko usta i lica iako Svetoj Čaši prilaze i oboljeli i zdravi, i stari i mladi, i bogati i siromašni? Čak su sveštenici izuzetno dugovječni i u starosti dobrog zdravlja. Nije mi jasno da li su jedna Kina, ili Italija, ili Španija, ili Njujork toliko ogrezli u pravoslavnom pričešću pa evo postradaše? A, s druge strane, sve pravoslavne zemlje Rusija, Gruzija, Bjelorusija, Ukrajina, Bugarska, Rumunija, Srbija skoro i da nemaju umrlih?! Izdvojiću u ovom smislu izjavu predsjednika Bugarske gospodina Borisova koji je rekao da on nema prava da zatvori crkve i da je jedina adresa za tu odluku patrijarh. Odluke Bjelorusije i Gruzije o svakodnevnom molitvenom hodu sveštenstva i kađenju ulica su već poznata stvar.

Autor ovog teksta uvažava i poziva na pridržavanje svih mjera koje je Vlada Crne Gore uvela, ali ukazuje i na neke nelogičnosti koje je moguće ispraviti zarad opšteg dobra i popravljanja psihičkog zdravlja stanovništva, jer ko je ljekar duša i tijela bez sam Hristos Gospod. A za one koji su agnostici i koji ne vjeruju u Boga jer ga ne vide evo i jedno logično pitanje: ako ne vjerujete u Boga koga ne vidite, kako vjerujete u koronu koju takođe ne vidite?

---