-Piše: Vojislav Bulatović

Možda bi trebalo povjerovati da i u mikrosvijetu, kao i ovom našem, postoji neka borba za prestiž i mjesto na hijerarhijskoj ljestvici. Evo, na primjer, ovaj virus, koji ima tako zvučno ime, izborio se čak na planetarnom nivou za svoj identitet i autoritet. Uspio je da natjera na defanzivu i grčevitu borbu za opstanak čak i takve velesile kao SAD i Kinu, koje sanjaju da prodru i u kosmička prostranstva. Kako jadno i nemoćno ćute njihovi nuklearni, čelični i digitalni ratni potencijali!

Gotovo da smo zaboravili pred njegovom prijetnjom da se busamo u prsa i urlamo o našoj moći i identitetima. Kao što u ovom makrosvijetu postoje anonimne mase koje najčešće ne ističu svoj globalni identitet, već se razvrstavaju u neku opštu kategoriju, tako i u mikrosvijetu postoje anonimne mase koje medicinski i biološki stručnjaci podvode pod neki opšti pojam. Na našu sreću, te anonimne vojske ne ugrožavaju naše postojanje. Koliko puta smo čuli od ljekara: „to je nešto virusno, proći će”. Ovaj osvajač, dakle, čija je meta cijela planeta, ne dozvoljava da ga svrstamo u „nešto virusno”, da ga nadmoćno ignorišemo ili stavimo pod kontrolu. On ima ključ našeg života. Obezbijedio je mjesto u istoriji epidemiologije.

Ako ima ponešto pozitivno u ovom našem sučeljavanju sa virusom korona, ponešto što će nas opomenuti i naučiti da budemo mudriji, onda je to, prije svega, naš prinudni ponovni povratak ključnom mjestu našeg opstanka i formiranja kao društvenih bića – porodici („porodičnom krugu”)!: Porodica je, u naše vrijeme, uglavnom adaptirana na uslove rada i života u društvenoj zajednici. Djecom se bave vrtići, škole, fakulteti, a mnogima kafane, ulica, kockarnice. Srećno usmjereni se provode i na sportskim terenima. Kompjuteri i internet, takođe, imaju svoje značajni udio u potrošnji vremena mladih. Roditelji, u borbi za egzistenciju i održanje porodice biju svoju bitku u nekom dijelu procesa rada (privatnom ili javnom sektoru). Privilegovani, bolje pozicionirani roditelji (i njihova radno sposobna djeca) žive atipičan porodični život. Vrijeme porodice je veoma varijabilna veličina – od kratkih dnevnih susreta u „krugu porodice” do „cjelodnevnog boravka”, što zavisi od roditeljskih radnih i drugih društvenih obaveza. Da zaključim, porodica je po pravilu jedna otvorena zajednica koja je mnoštvom niti povezana sa društvenom zajednicom tako da je teško reći kome pripada veći uticaj u uzajamnoj vezi: društvo – porodica.

Sada je porodica, pod parolom „ostanite doma”, dobila svoje vrijeme koje treba isplanirati (ili organizovati) na koristan, racionalan način, a da se ukućani ne osjećaju neugodno. Pošto je porodični krug zatvoren na način da od porodice ne zavisi njegovo otvaranje (dok se ne stvore društveni uslovi), to znači da ne postoje ni mogućnosti „ventilacije” njenih članova u vanjskoj društvenoj i prirodnoj sredini (prijatelji, druženja, rekreacija, zabava i sl.). Narodna poslovica kaže: „Gdje čeljad nijesu bijesna ni kuća nije tijesna”. Treba se plašiti da ih je puno „zaraženo” nekim „bjesnilom” (što nekada nije bio slučaj) da bi se kako-tako prebrodila ova rigidna psihosocijalna atmosfera. Porodica kao inkubator sreće, sigurnosti, raznih nevolja i konflikata sada je, silom prilika, ostala usamljena sa svim svojim brigama i problemima, i to usred jednog urbanog sistema življenja. Treba joj društvena podrška, višestruka, segmentirana, s obzirom na njen društveni status. Preko medija dobijamo informacije (video-snimke, verbalne poruke i sl.) o umijeću življenja u zatvorenom porodičnom krugu, o vještinama ovladavanja tako velikim vremenom na malom prostoru, kada kroz prozore kao zatvorenici možemo da posmatramo ogroman prazan prostor grada i prirode. Evo prilike da malo otupimo kritike digitalne zavisnosti, jer šta bismo tek radili da nije interneta, kompjutera i mobilnih telefona. Društvene mreže nadoknađuju onaj neposredni kontakt i „čoporativni” život. To je, ipak, spasonosni „ventil” za mladi svijet. I škole su „oživljene” tim putem. Ponadajmo se da ćemo postati mudriji kad je u pitanju i naš odnos prema radu. Sada svako vidi ko smo i gdje smo kada ne znamo šta ćemo sa vremenom i životom koji moraju biti nečim „ispunjeni”! Nas je rad stvorio, rekao je nekada filozof Fridrih Engels, a njegov saborac i vjerni prijatelj Karl Marks razvio je u okviru svog učenja i posebnu filozofiju rada. Zaveden je režim „socijalne distance” koja se u svojoj suštini zasniva na prostornoj, fizičkoj distanci. Zadržaću se malo na njoj. U sociološko-psihološkoj literaturi ta distanca ima značenje, razmaka i razlika koje mogu imati mnogostruko porijeklo i prelaziti u suprotnosti i konflikte. Mi svakodnevno osjećamo i doživljavamo stvarnost distance, udaljenosti, suprotstavljanja po vertikalnoj i horizontalnoj liniji. Šta su drugo elitizam, ekskluzivnost, statusna hijerarhija i razlike u bogatstvu nego socijalna distanca. Ova opšteprihvaćena epidemiološka distanca je, u stvari, jedan djelotvorni pokrivač ove strukturne socijalne distance. Kao što noć svojom tamom prikriva dnevni šar svijeta (pa su „sve krave crne”) tako i ova distanca liježe na sve druge, jer se ljudi usmjeravaju na najveću brigu – sačuvati svoj život (!), mada je i ova briga povezana sa socijalnim distancama u društvenoj strukturi (materijalna moć, uslovi stanovanja i življenja, društvene veze itd).

Političari kao rimski bog Janus imaju dva lica: jedno saosjećajno s narodom i njegovim snovima o slobodi i jednakosti, a drugo koje podržava „patos distance” (Niče). „Patos distance” svojstven je i našim nabildovanim elitistima i kapitalistima koji žive u svojim krugovima. U porodičnom krugu, pod vlašću ovog virusa se i umire, sahranjuje i žali. U tradicionalnoj Crnoj Gori! „Nove nužde, rađu nove sile”! (Njegoš). Vjerujemo, da ćemo ovaj krug ubrzo otvoriti uz neke nove poglede i na njega i na svijet!

---