- Piše: Dejan Mirović

Vanredno stanje u Srbiji je uvedeno 16. marta 2020. Na konferenciji za štampu istog dana Vučić je zamolio kineskog predsjednika Si Đipinga da pomogne Srbiji oslovljavajući ga sa „brate i prijatelju“. Peking je poslije pet dana poslao jedan avion sa opremom i nekolicinom ljekara. Vučić je lično dočekao avion uz himne, aplauze i postrojene ministre. U emocionalnom nastupu na aerodromu, srpski predsjednik je govorio o „čeličnom prijateljstvu“ između Kine i Srbije, koje će trajati vjekovima, bratu i prijatelju Siju koga će dočekati „nekoliko stotina hiljada ljudi“. Premijer Brnabić je predložila podizanje spomenika Kini.

Nekoliko dana kasnije, 25. marta, srpski predsjednik je pozvao šeika Mohameda Bin Zajeda iz UAE, njegovog i Đukanovićevog prijatelja. Vučić je unaprijed zahvalio šeiku riječima „dragi prijatelju, hvala ti puno na pomoći i na svemu što činiš za Srbiju“. Poslije nekoliko dana je stigao jedan avion iz UAE u kojem su bile maske, zaštite za cipele, rukavice, dvije vrste zaštitnih odijela i kaljače.

Predsjednik Srbije je razgovarao i sa Merkelovom dva dana poslije uvođenja vanrednog stanja, ali nikakva pomoć iz Berlina nije stigla. Početkom aprila je razgovarao i sa komesarom za proširenje EU. Uprkos najavama Ministarstva za evropske integracije Republike Srbije, šefa Delegacije EU u Srbiji i komesara za proširenje EU o navodnih 15 miliona eura pomoći (i „dodatnih“ 93 miliona) sve što je Brisel uradio za Srbiju je bilo finansiranje goriva za letove četiri aviona s opremom koju je Srbija kupila od Kine i drugih država.

Predsjednik Srbije se 27. marta obratio i Trampu riječima zahvalnosti jer je „svijetu potrebno njegovo liderstvo“. Nikakva pomoć Srbiji iz SAD nije došla poslije toga. Slično se ponovilo kada se istog dana obratio britanskom premijeru poželjevši mu brz oporavak od virusa.

U međuvremenu, Srbija se suočila sa preko 2.000 zaraženih i nekoliko desetina mrtvih, hroničnim nedostatkom medicinskih sredstava i ljekara, kao i sa protestima izolovanih na Sajmu u Beogradu.

S druge strane, Ruska Federacija je poslala 14 velikih transportnih aviona pomoći Italiji i oko 100 ljekara. Čak je i Tramp 30. marta zatražio i dobio pomoć od ruskog predsjednika (nekoliko aviona i čitav brod).

Srpski predsjednik, inače nosilac ruskog Ordena Aleksandra Nevskog je tek nakon toga – 2. aprila, pozvao ruskog predsjednika Putina. Dakle, tri nedjelje nakon izbijanja epidemije i uprkos tome što u Nišu postoji ruski centar za vanredne situacije. Rusija je odgovorila tako što je u roku od 24 sata napravila vazdušni most i poslala 11 velikih transportnih aviona i oko 90 ljekara.

Posmatrano u odnosu na broj stanovnika, Rusija je pomogla Srbiji više nego najugroženijoj Italiji. Pomogla je značajno više nego Kina.

Ipak, srpski predsjednik se nije pojavio na aerodromu da dočeka rusku pomoć, kao u kineskom slučaju. Poslao je bivšu službenicu USAID Anu Brnabić da razgovora sa ruskim vojnim ljekarima. Na Tviteru je zahvalio bratskom ruskom narodu, ali Putina nije nazvao ni prijateljem ni bratom. Nekoliko dnevnih novina na koje vlast ima uticaj nije objavilo na naslovnoj strani dolazak ruske pomoći.

Ovakvo višenedjeljno čudno ponašanje srpskog predsjednika pokazuje da je došlo do određene promjene u politici Beograda prema Moskvi. Možda se uzrok te promjene nalazi u dogovoru koji je, prema zapadnim medijima, Vučić zaključio 1. marta 2020. u Vašingtonu sa američkim izaslanikom za Kosovo Grenelom. Prema tom dogovoru čije postojanje Vučić nije demantovao, Vašington će smijeniti takozvanog kosovskog premijera Kurtija (njemačkog favorita i protivnika podjele KiM) i ukinuti takse prema Srbiji. Priština, odnosno Tači će pristati na minimalnu korekciju granica. Zauzvrat, Beograd će se neformalno distancirati od Moskve i neće ometati članstvo Prištine u UN, što je po Povelji UN jednako formalnom priznanju. Smjena Kurtija pokazuje da je Vašington ispunio svoj dio dogovora. Sada je na redu Beograd.

---