- Piše: Borivoje Ćetković

„Bilo je mnogo zaraza i ratova u istoriji. Ipak, zaraze i ratovi uvijek nas zateknu nespremne”. (A. Kami, „Kuga”).

Alber Kami (1911–1960), fancuski romanopisac, dramatičar, esejist, filozof apsurda, dobitnik Nobelove nagrade 1957, aktivni učesnik francuskog pokreta otpora protiv nacističke okupacije, veliki je kritičar moderne tehničke civilizacije. U romanu „Kuga” (1947) Kami je opisao i sadašnju situaciju, dajući nevjerovatno tačan odgovor na mnoga pitanja koja pritiskaju današnjeg čovjeka, suočenog sa nedovoljno poznatim virusom, lišenog efikasnih ljekova i vakcine u suzbijanju zaraze. Alžirski primorski grad Oran, aprila 1940. zahvatila je kuga i trajala je sve do februara, kada je prestala tako naglo i nepredvidivo kako je i izbila – „otpuzavši nazad u svoju opskurnu jazbinu odakle je krišom ispuzala”. Kada je francuski pisac pisao svoj roman nije bilo epidemije kuge u Oranu. U tom gradu kuga je dejstvovala u 16. i 17. vijeku. U 14. vijeku tzv. bubonička kuga, poznata kao „crna smrt” ubila je gotovo trećinu stanovnika Evrope. O kugi se tada malo znalo, mada i mi danas, tvrde virusolozi, nemamo tačnih saznanja o ovom virusu koji mutira i otežava pronalazak vakcine.

Stanovništvo u čitavom svijetu zatvoreno je u svoje domove, dok se zaraza širi i inficira hiljade i prisiljava nove hiljade da budu u karantinu. Četvrtini svjetske populacije od 7, 8 milijardi stanovnika ograničena je sloboda kretanja. Dnevni izvještaji o broju oboljelih su porazni – stotine hiljada je zaraženo, a desetine hiljada je umrlo. Nema tačnih podataka o broju oboljelih. Tek kada se sve završi, kada se obuzda epidemija, znaće se sve. Sada se zna: gotovo cijela planeta je u karantinu – liči na Kamijev Oran.

Epidemija je poremetila svakodnevni život – sve je paralisano. I na socijalni, ekonomski život i mentalno zdravlje ljudi ostavila je katastrofalne posledice, zasad nesagledive.

Pitanje koje sve nas muči glasi: koliko dugo sve ovo može da traje? Kamijev odgovor je bio: nemamo pojma. Ipak se zna: zaraza neće trajati zauvijek – otići će „neprimijetno, kad bude htjela. A onda će jednog dana doći novi virus”. Tako je i bilo: 2003. godine epidemija kuge je izbila u Oranu i trajala je mjesec dana. U epidemijama (kuga, kolera, španska groznica) francuski nobelovac otkriva metafizičku dimenziju, koju, zbog ograničenosti prostora, nećemo razmatrati. Osvrnimo se na društvenu uslovljenost ove epidemije. Krize zdravstvenih sistema su društvene krize par ekselans, pa i ova današnja, nastala usled djelovanja ideologije neoliberalnog kapitalizma koja je zahvatila svijet još početkom osamdesetih godina 20. vijeka. U nehumanim, iracionalnim sistemima, baš u ovakvim situacijama, gdje nedostaju odgovarajući sistemi zdravstvene zaštite, najviše su pogođeni sirotinja, zdravstveni radnici i svi oni koji brinu o zdravlju drugih ljudi. Besmisao ovakvih društava, u kojima, kako bi rekao Kami „bogatstvo i patnja nijesu podijeljeni”, pokazuju i podaci: bolest je nastala u najrazvijenijoj kineskoj provinciji (pitanje nastanka epidemije ostavljamo po strani), a u najbogatijoj zemlji svijeta SAD, u Njujorku, zdravstveni radnici su prinuđeni da koriste obične kese za smeće kao zaštitu od zaraze.

Periodi zaraze kugom (ima ih pet), kroz koji su prošli ljudi Orana, potpuno se poklapaju sa periodima današnje epidemije širom svijeta. Ni prije, ni sada, nije shvaćen širi značaj ranih zabrinjavajućih predznaka. Čak i Kinezi koji znaju da planiraju i predviđaju vlastiti privredni i društveni razvoj, zatajili su – nijesu pravovremeno reagovali. Ipak, mjere koje su kasnije preduzeli pokazale su se efikasnim u suzbijanju zaraze. To, međutim, ne možemo reći za najrazvijenije kapitalističke zemlje – SAD, Italiju, Španiju, Francusku.

Ostaje nam nada da će virus korona nakon kulminacije biti pobijeđen, ili će se zaraza sama povući – kako je došla, tako će i poći. A kada – „nemamo pojma”.

---