-Piše: Nik Gašaj

Negativno značenje propagande – uglavnom je prisutno u svakodnevnom govoru. Obično se iskazuje riječima: „Sve ti je to čista propaganda!“, pri čemu se misli na prevaru, nasilje nad istinom, skrivanje ciljeva, upotrebu laži, jednostavno rečeno, na beskrupuloznu manipulaciju. Prema tome, ako se za nešto kaže da je propaganda, onda je to unaprijed negativno vrednovano, kao uostalom i osobe koje rade u toj djelatnosti. Poznata je izjava studenata iz 1968. u vezi tzv. „Springerove štampe“: „Sve što napišu – lažu, a jedina rubrika u kojoj pokušavaju biti objektivni, i to s malo uspjeha, jest vremenska prognoza!“

Sveprisutnost propagande polazi od činjenice da svaki proces informisanja, komuniciranja, interakcije među osobama implicitno sadrži i određene elemente usmjeravanja i djelovanja. Drugim riječima, vrlo je teško, skladno takvom shvatanju, jasno razgraničiti gdje prestaje svakodnevna komunikacija, a gdje počinje propagandno djelovanje. Prema poznatom profesoru socijalne i političke psihologije Ivanu Šiberu „propaganda je plansko i namjerno djelovanje na promjenu i kontrolisanje stavova radi stvaranja predispozicija za određeni način ponašanja. Ovom smo definicijom propagandu odredili kao namjeran proces, naglašavajući tako da svaki slučajni razgovor o, u ovom slučaju politici, nezavisno o tome kako djeluje na sagovornika, nije i propagandna aktivnost, osim ako nije i taj razgovor dio svjesne i namjerne akcije“.

Uzajamno prožimanje političkog i duhovnog života izuzetno je važno za istorijski tok. Stoga se u razmatranju razvitka političke propagande i njezinih sredstava ne smije mimoići uloga pjesništva, istoriografije, filozofije, retorike i dramske umjetnosti.

Novovjekovnu racionalizaciju kolonijalnih osvajanja, tumačenjem da nije riječ o „prostoru, moći i bogatstvu, odnosno tržištu, osvojenih i porobljenih naroda, već o činjenici da ta osvajanja u prvom redu znače blagoslov kulture za mnoge primitivne i barbarske narode“, nalazimo već u Aleksandra Velikog, kasnije u sklopu Rimskog carstva, u osvajanjima „u ime širenja prave vjere“, do Britanske imperije u kojoj „sunce nikada ne silazi“.

Najzanimljiviji oblik propagande u Starom Rimu bila je propaganda kroz kovani novac. Julije Cezar je prvi stavio svoj lik na novac, što je kasnije postao opšti običaj, zadržan do današnjih dana, da pojedinci koji smatraju, ili za koje se smatra, da su obilježili istoriju, stavljaju svoj lik na zlatnike. U prijašnjim je razdobljima lik vladara na novcu označavao trajnost i legimitet vladajuće dinastije. U starome se Rimu jedan simbol trajno zadržao, nezavisno o promjenama vladara – karta tadašnjeg svijeta kao kormilo u rukama rimskog vladara označavajući na taj način sveobuhvatnu moć i vlast Rimske imperije. Snaga i moć Rimske imperije iskazivala se preko arhitekture, literature i umjetnosti, stvarajući „korporativni simbolizam” kako bi se iskazala „vječnost” Rimskoga carstva. Ne samo u arhitekturi i umjetnosti već i u „spektaklu” pojavljivanja Cezara, propaganda Staroga Rima bila je temelj uspostavljanja Napoleonovog kulta, i novovjekovne fašističke propagande u Italiji i nacističke u Njemačkoj.

Prva savremena organizovana propagandna služba uspostavljena je za vrijeme Napoleonovih ratova. Službeno, zvala se „Pres služba“, dok ju je sam Napoleon zvao služba za javno mnjenje. Zadatak te službe bio je ne samo informisanje već i objašnjavanje politike i ratnih operacija, s tim da su izdavani različiti proglasi, manifesti, bilteni i novine. Vijesti su posebno bile prilagođene različitim korisnicima, tako da su objavljivane posebne publikacije za građane Francuske, posebne za građane osvojenih zemalja, a posebne za pripadnike vojske.

U to vrijeme prvi put se upotrebljava i politička karikatura kao sredstvo diskreditovanja protivnika, i to u Engleskoj. S tim je povezana i pošalica da su „Englezi objavili rat Napoleonu karikaturama umjesto topovima!“

Revolucionarna 1848. godina u Evropi ujedno označava i svestranu i raznoliku upotrebu propagandnih aktivnosti. Te godine prvi put se u Beču pojavljuju i masovno primjenjuju zidni plakati koji su, više od sto godina kasnije, odigrali značajnu ulogu u vrijeme studentskog pokreta 1968, kao i u vrijeme „kulturne revolucije“ u Kini.

To je ujedno i vrijeme nastanka revolucionarnih i rodoljubivih pjesama, nacionalnih zastava i svega onoga što čini ukupno „znakovlje“ jednog naroda, odnosno država. Riječ je o simbolima koji imaju izrazito emocionalno- vrednosno zasićenje, i koji omogućavaju homogenizaciju u situaciji ugroženosti. Ti različiti simboli postaju ujedno i dijelovi odjeće, u prvom redu šala, s bojama nacionalnih zastava. Današnji nogometni (i ostali) sportski navijači, svojim šalovima izražavaju pripadnost svom klubu na sportskim terenima širom svijeta.

Upravo u odijevanju neposredno dolazi do izražaja vrednosno-izražajna uloga stava i potreba pojedinca da javno iskaže svoju pripadnost i političko opredjeljenje, i time pokuša uticati na druge.

Propaganda se obično grupiše na crnu, bijelu i sivu propagandu. Crna propaganda veže se uz nacističku propagandu i označava beskrupuloznu manipulaciju činjenicama, nebiranje sredstava da bi se postigao cilj. Ta je propaganda zasnovana na laži i prevari.

Bijela propaganda mogla bi se odrediti kao „istina, istina i ništa do istine“. Takva progaganda potpuno otvoreno iznosi činjenice, vjerujući da će one svojom snagom uvjeriti ljude u opravdanost određene politike.

Siva propaganda odgovara savremenoj propagandnoj praksi. Mogli bismo je odrediti kao prilagođenu istinu. Ona se zasniva na djelovanju istinitim informacijama, ali prezentovanim i selektovanim prema određenoj grupi, u određenom, željenom smjeru. Najčešće se ne daju sve činjenice, tj. biraju se, ali one koje se daju istinite su. Ako je informacija cjelovita, tada je ona komponovana tako da su prednosti izrazito istaknute i uvjerljive, dok su nedostaci potisnuti i marginalizovani. Uostalom, upravo se u sposobnosti oblikovanja i prezentacije informacija i sastoji profesionalna vještina propagandnog djelovanja.

(Autor je politikolog)

---