-Piše: Milovan Marković

Crna Gora poznata je i prepoznata kao veoma plodno tlo za „priču radi priče”. Mada, nije to sasvim obična priča. Ona gotovo uvijek odiše nekom dozom svježine. Ne kaže se bez razloga da je dobra da se njom „plaknu usta”. Ponekad, kad se zaželi čovjek da ih „ispere”.

Iako štetna, nije priča ono što toliko šteti ovom kršu. Više nego osvježavajuća „priča radi priče” Crnoj Gori škodi velika količina „pameti”. Naknadne. Nažalost. Tu pamet gotovo nikad ne prati konkretna akcija. Njena svrha je samo u tome da se „prospe” u vjetar.

Ovih dana primijetio sam da mnogi ljudi govore o poljoprivredi. Govore. A da li mnogi znaju? Nisam siguran. Naročito iz razloga što većina ne zna ni kako se obrađuje zemlja. U prilog tome idu mnoge činjenice. Jedna od njih je i ta što sve ovo predlažu gradska djeca. Sklona fantazijama. Naviknuta na beton. Zgrade. Klupicu u parku. I dosta vremena za gledanje TV emisija.

Priznajem, lijepo je vidjeti vrijedne ljude, koji kultivišu svoja imanja i dvorišta. Ali, ne treba se zavaravati. Takav način života stanovništva moguć je u sistemima koji, prije svega, kulturno, ekonomski i održivo, omogućavaju prostor za to. Pritom, većini ljudi to je zanimacija, razonoda. Od toga ne žive. Samo „liječe” živce, nakon rada na teškim poslovima.

Epidemija Kovid-19 zaustavila je život. Nakon raspleta čitave ove situacije, kriza je neminovna. Zato smatram da poziv ljudima da se vrate selu i poljoprivredi, naročito ovih dana, nije umjesan. Više je populistički. Trend – aktivistički. Gdje da se vrate ljudi? Ko god je imao bilo kakvu zemlju prodao ju je. I ako je ima, ima malo. A i to malo često bude zapušteno, neuslovno, bez žive vode, struje, prilaznih puteva...

Uzmimo da jedan prosječan taksista koji je usled novonastale situacije bez posla odluči da se vrati selu. On će posaditi određeni broj kilograma sjemena. Prije nego posadi mora da ga kupi. Od čega, kad nema posla? Treba izorati, prekopati i posaditi. Ako je površina veća, za nju su potrebne mašine. To se plaća. Svaki dan mora da ide iz grada do imanja. Troši gorivo. Tamo nema gdje da ostane, da „prekonači”. A ako i ima, kuća je „trošna”, neuslovna. Kad se čitav proces okonča, on se od toga neće mnogo „ovajditi”. S tim ne može pokriti ono što je uložio. Ako se kojim slučajem desi da ima viška i želi da proda, nema gdje. Vrlo često nema gdje ni da se skladišti. Plodovi onda propadnu. I tako se čovjek zavara uštedom i zaradom.

Na selu i kroz selo sam čitav život. Više potrošim sadeći baštu i obrađujući je nego što od nje zaradim. To radim iz gušta, „liječim” se. Trošim nagomilanu negativnu energiju koju „pokupim” kroz grad.

Crnogorska poljoprivreda je uništena. Novac iz fondova na koje aplicira država dobiće, naravno, firme i kompanije bliske vladajućoj partiji. Zato ne brinite za namirnice i artikle. Njih će biti. Ne može da fali. Faliće para, jer neće biti posla. I na kraju, Vlada koja nas „gazi” 30 godina, biće slavljena kao „spasilac”. Vlada koja i u ovim teškim trenucima privatizuje bitku protiv epidemije i samopromoviše se, ukrivajući podatak da nam je zdravstvo u rasulu. Dok traju ovi dani borbe, imajte samo jednu činjenicu na umu. Vlada koju sačinjavaju oni koji su doveli građane do prosjačkog štapa neće se nikada boriti za opšte dobro. Ona se uvijek i u svemu bori samo za glasove koji će joj trebati. Ljude koji nas vode u ovu bitku ne krasi stručnost. Ni iskustvo. Još jedan dokaz tome jeste i taj što nam „struku” za borbu protiv opasne epidemije predvodi čovjek koji se „specijalizovao” za uzgajanje „krtole”.

Mi smo prebrzo uskočili iz obojaka i opanaka u izglancane cipele i vazdušne đonove. Prebrzo se navikli na „dojč” kafu, „priču radi priče” i „pamet”. Zato nas u ovim danima koje provodimo doma „radi” duh predaka koji su stvarali ovu zemlju ni iz čega, sa zemlje školovali ove koji su zaboravili ko su, šta su, a uništili su sve. Zato bismo i mi sad tako. Da budemo „pametni”. Da pričamo o poljoprivredi i održivom razvoju. Ključ svakog uspješno završenog rata nije samo da se dobije bitka. Treba misliti o krajnjem ishodu. Zemlja nije džuboks. Ne ide to baš tako lako i „cvjetno” kako mnogi misle.

---