-Piše: mr Vladislav Dajković

„Ali je pred oči sveta izišao kao da je sa freske sišao” – M. Bećković.

Svanulo je. Počinjao je treći pritvorenički dan vladike Joanikija i sveštenstva. Pratio neko dešavanja ili ne, svima je bilo jasno – tenzija se gotovo mogla sjeći nožem u vazduhu. Nikšićani „ulogorovani” ispred zgrade policije i tužilaštva provode treću noć zaredom, a što ih više policija tjera suzavcem i pendrecima, oni se vraćaju u sve većem i većem broju.
Tog – simbolično – trećeg jutra pritvora šetam Podgoricom i ćutke osluškujem poznanike i prijatelje. Prvi kaže: „Zemlja je na ivici građanskog rata” – tek će drugi: „Vojska je krenula ka Nikšiću”, treći uskače: „Viđoste li kako nagrdiše onu bebu?”, četvrti zaključuje: „Vlado, nemaš šta ići tamo, vladika ti je već helikopterom prebačen u Spuž.” Ćutim, ne progovaram.

Ipak, nervoza koju su mi stvarale informacije – za koje će se uskoro ispostaviti da su bile netačne, zlonamjerne, pa očito i skuvane u kuhinji ANB restorana – natjerala me je da uzmem najpotrebnije stvari i zaputim se ka Nikšiću. Naprosto, znao sam da sam potrebniji tamo, makar samo kao jedan više na ulici, nego kao lajk više na Fejsbuku.

Na putu ka Nikšiću zaustavile su me tri patrole: jedna na Marezi, jedna u Danilovgradu i jedna na Bogetićima. Svi su mi postavili isto pitanje: „Zašto si krenuo tamo?” – Imao sam propušteni poziv od Boga, a po informacijama koje imam, trenutno se nalazi u Nikšiću – rekoh. Nasmijali su se i pustili me dalje. Naravno, znali su pravi razlog.

Dok sam se primicao zgradi tužilaštva priznajem da sam osjećao blagu tremu od onoga šta ću zateći. Razuvjerio sam se već u narednom trenutku: hiljade ljudi: tinejdžera, majki sa bebama u naručju, očeva i sinova, penzionera, zaposlenih i nezaposlenih – svi su se stopili u jedan živi organizam koji je istim ustima izgovarao: „Ne damo vladiku, ne damo sveštenike!”

Prvi sat čekanja najavljenog saslušanja vladike i sveštenika je polako prolazio. Pa drugi. Pa treći. Četvrti. Peti. Noć je polako padala, a s njom i dobro raspoloženje. Masa je polako ulazila u zonu nervoze, pomiješane s umorom. Ipak, niko se nije mrdao sa svoje – satima unazad – zauzete pozicije na trotoaru.

Red pjesme, pa red molitve, prekidale su sporadične molbe policajaca da se kolovoz oslobodi za nesmetan prolaz automobila. Na svako negodovanje energičnih i hrabrih nikšićkih momaka, užurbano su se pojavljivale monahinje koje su lijepim riječima zavodile red i onemogućavale dalju raspravu između njih i policije.

A onda je, negdje poslije osam sati stajanja, pao mrak. Naravno, to ne bi bilo čudno da s tim mrakom nije pao i napon ulične rasvjete samo u toj ulici – Ulici Nikole Tesle, sasvim slučajno sina pravoslavnog sveštenika. Naravno, simbolika je bila više nego jasna: struje nema u ulici koja nosi ime onoga ko je struju i izmislio. Ipak, osim simbolike, mrkli mrak u ulici u kojoj deset hiljada Nikšićana „logoruje” čekajući svoje duhovne oce na prvi pogled budi sumnju, pa za njom i strah.

Onaj ko je ugasio struju te večeri, bez ikakve dileme, nije imao časne, a ni ljudske namjere. Prije svega, iz bezbjednosnih razloga: provokatori, pa i špijuni, mogli su da rade šta im padne na pamet, a da ih niko ne vidi. Nadalje, u slučaju bilo kakvih nereda – ne bi se ni vidjelo ko ih je započeo. U slučaju policijske torture, ne bi bilo moguće snimiti bilo kakav dokaz o njoj. I, najzad, u slučaju bačenog suzavca nastao bi panični stampedo koji bi, po logici stvari, doveo do desetina povrijeđenih, ako ne i mrtvih. Svi, razumije se, znamo kome bi to najviše odgovaralo. Ipak, Božija svjetlost je spriječila te, složićemo se, ne baš slučajne naume.

I dok je tokom cijelog dana provejavala priča da su pojedine sudije odbile da potpišu odluku kojom bi se naši oci poslali u Spuž, jedno je bilo jasno: u 00.34 časa je isticao 72-satni pritvor nakon kog je – po sili zakona – morala biti donesena odluka: Spuž ili sloboda. Ono što je posebno interesantno jeste da smo i mi, ali i policijaci koji su bili stacionirani svuda okolo – bili u istom sosu. Pojma nismo imali kakva će ta odluka biti, ali smo čvrsto držali svoje položaje.

Negdje oko ponoći, kroz masu je munjevitom brzinom prostrujala rečenica: „Puštaju ih na slobodu!” – Nastupila je gluva tišina i nevjerica. Vođeni tridesetogodišnjim iskustvom prevara i laži na koje su nas navikli, nismo povjerovali. A onda su počele da stižu informacije sa opozicionih portala: vladika i sveštenici su na slobodi! Uslijedilo je neviđeno slavlje: Baklje, petarde, pjesma i euforija koja se ne može mjeriti ni sa novogodišnjom noći, pa ni s osvajanjem svjetskog kupa.

Ipak, ovaj događaj je imao nešto zajedničko sa dva navedena primjera: Možda ovo zaista i jeste nova godina u našim životima, nakon trideset godina življenja jedne iste godine. Možda ovo i jeste bila pobjeda ravna onoj u finalu svjetskog kupa, jer je pravda konačno – pa makar i ovako stidljivo – pobijedila i oduševila gledaoce širom pravoslavnog svijeta. Naravno, nismo ni naivni da se zanosimo i očekujemo Bog zna kakva čuda, ali, opet, ta obična djetinja radost nam je nedostajala kao hljeb nasušni, pa i neka se radujemo onda – ljudi smo!

Najzad, svih petnaest sati stajanja na nogama isplatilo se onog trenutka kad je vladika Joanikije kao Div junak izronio iz mase, s istim onim osmijehom s kojim je i pošao u policiju, i zagrlio svoj uplakani narod. Suze radosnice svih nas su se stopile u jednu i oprale sav onaj ulični suzavac koji je prethodnih noći tjerao Nikšićane od policije, a paradoksalno ih gurao još jače Bogu. Sjaj Pariza i Rima jeste nešto posebno, ali nije ni primaći sjaju Nikšića dok se čekalo puštanje vladike Joanikija na slobodu. Možda je Nikšić nekad bio grad velike industrije, ali je, s druge strane, ostao grad velikih ljudi.

A ako je vjerovati onoj „kakav vladika, takav i narod”, onda mi zaista i jesmo – nebeski narod!

---