-Piše: Milisav S. Popović

Vi ste možda čuli bolje, ili upamtili pametnije. Moje uspomene na nju su kao žice sa hitre vode. Varljive. Prozračne. Ali i takve zapinju, kada ih taknem. Sad treba da je ponovim. Neće ići lako... pa opet, priča ide ovako...

* * *
Davno, davnije – prije nego što je nestalo vrijeme kada su se godine po zadahu razlikovale. A zaudarale su na grozdove decenija koje pozobaše zlatice i rojevi grabljivaca. Dani bili nečitki za gatanje. Neki grdni i golemi... drugi zlokobno tanki, ali pogodni za probadanje. Treći rzavi, grbavi i sivi...
Niko se nije nadao da će bilo šta živo da pretekne... kamoli da svane. Grebale stjenčine one manje, podvijajući se grozomornijima pod aljine – topeći se u jače. Čeljade prosto nije umjelo da opstane. Kamenje je žvakalo sve što se pred njim nađe.
Negdje tih dana, rani okot od ljudi, krao je gutljaj kiše i brstio masne grane. Lizao dlanove i spavao u pećinama, prekrivajući korom leđa, ne dajući nebu da mu dozna rane. Kratko se živjelo i bezobrazno malo... i nije se znalo ko koga ima... i ko će prvi kome da zgasne.
U jednom plemenu, zastrašenom i ćudljivom, rodilo se čovjekovo lane... Kao svako drugo dijete se umotavalo... i rijetko razmotavalo, dok na noge ne stane. Ovo bi ipak nešto mnogo manje, i povazdan se sa stopala klatilo... bauljalo i padalo... ma, bilo više dolje, nego što je koračalo. A imalo oči plave... prve što iko imade.
„Čudnooka buba!“ – nadjenuše, i tačku na ime staviše.
A mazilo se o te grube ljude, kao da je mače.
Prošlo je zima, ali plavooko nije progovaralo, ni potrčalo... ništa, aman, baš ništa nije znalo. Klatilo se, padalo, smijalo i očima tragalo...
Prođe i čekanje da se čekanjem noge i kičma zacijele i isprave. Ništa se nije popravljalo.
Zadnjeg ljeta, kada toplog časa nije ni bilo, odade riječ krupnoglavi starješina i naredi da se „hrana umota, djeca i mladi skupe u grupama!“ i krene ka jugu i vodi slanoj.
„Mora se ići tamo preko... tamo, ka dalje. Vamo se više živjeti ne može“.
Stare su sahranili iako mnogi nisu znali da treba da su mrtvi... ali bi na kraju poslušali, te ipak umiranje savladali.
Krenu kolona prvih čovjeka da potraži spasa u mjesta gdje skeleti ne rastu.
Plavooko ostaviše, koja kletva, na dan svog rođenja da iz jame gleda kako se narod sprema, i nestaje iza crnih brazdi napuklog stijenja.
Rekli mu da se ne miče i da čeka... Samo idu da nešto vide... i da se ne odmotava ni po cijenu da krenu kiše, ili planine popadaju.
Zapališe vatru, i izračunali da će do ponoći, sa poslednjom žiškom prestati da tinja ta čudnooka buba.
Odoše, lako... toliko lako, da nije bilo osvrtanja.
* * *
Noć se rasplela i rastegla... Sklizale zvijeri sa njenih rukava... izdužiše kandže. I priđoše jami da pojedu parče.
Besjeda ne pamti kako je bilo tačno... sem da se malo nije plašilo... Otvorilo oči i prste u kandže uplelo... i tako se igralo.
Prstima se dijete s demonima borilo. Crno ga jelo i grizlo, ali plavo u očima i dalje gorelo, i dalje blistalo.
A onda više nije moglo... od toliko zuba i ujeda isteklo... i svuda poteklo.
Od te noći, ovo gore, više ne bi sivosvejedno.
Od te noći, dobismo nebo.
* * *
Bio sam mali, kada sam je smislio. Uvijek bih pokušavao da je doradim... ali bih nekako, iz inata ili posve blesavo, određene dijelove poremetio. Imao sam problema sa vremenom u rečenicama... imam ga i dalje, samo sada lakše baratam uspomenama. Ide mi sa prošlostima...
A tebi ni tada ne bi smetalo, rekla bi „zlatibore moj, i ovaj put je najbolje ispalo”.
Bajka je odavno otišla... već godinama je u dječjim zbirkama. Drugi mališani je slušaju, ne znajući ko je pisac. Ne mari, jer nije ispala loša. Mislim da je konačno dočekala srećan kraj. Plavooko je uteklo, da znaš!... pronašlo spas.
Kako sad da ti poželim kad nemam načina?... Kršim li kakve zabrane i načela? Ta moja moć što ne umijem sa vremenima... večeras mi je pomogla... vratila me u daleki dan... Ja sa sedam, sa pričom u crtežima... ti sa plavim očima... i zagrljaj, sveukupni... „hvala za najljepši dar”.
Dvadeset peti maj... i jednoj mati... za rođendan.
Čuvaj mi je, nebo... ja joj glas zaboravljam.
(Autor je književnik)

---