- Piše: prof. dr Dragan Koprivica

Iskreno sam začuđen reagovanjem predsjednika Savjeta za građansku kontrolu rada policije samo zato što sam iznio opšte mišljenje trezvenih građana Crne Gore da je on „nesumnjivo režimski čovjek”. Zato bi, pošto je sve manje naivnih, bilo dobro da odgovori da li u režimskoj Crnoj Gori postoji ijedan pojedinac na funkciji, koju kontroliše država, a da nije podoban i lojalan vlastima. I da li je on možda baš taj svijetli, ekskluzivni primjer, u koji se građani mogu zaklinjati, da se jedino njemu niko ne miješa u posao, a on samostalno i oštro reaguje na prekoračenja u postupanju policije, i pritom, gle čuda, snagom svog autoriteta, i dalje opstaje na funkciji. Kao funkcioner vlasti, Zeković bi morao imati u vidu da je otužne glume sjedenja na dvjema stolicama i previše. Uistinu, on ne pripada krugu ekstremno robusnih ličnosti, koje bi srušile svu državu da ostanu na funkciji. Ali je u našoj političkoj praksi prepoznat i jedan broj uljudnih, tihih intelektualaca, koji isto tako vješto otršaju režimske poslove iz udobne fotelje, uz dobro uhljebljenje i druge privilegije. Javnost zna da g. Zeković svojom umivenom praksom netalasanja i benignim izjavama redovno amortizuje neprofesionalno ponašanje pojedinih pripadnika policije, pa svi njegovi zaključci ne predstavljaju ništa više od obične bure u čaši vode.

Kao slučajno, prećutao je i simptomatičan ljudski gest uglednog doktora Dobričanina, koji, kao humanista, više nije mogao trpjeti tapkanje u mjestu Savjeta za građansku kontrolu rada policije, pa je, nakon prekoračenja u postupanju policije, časno podnio ostavku. Nijesam primijetio da je Zeković u sredstvima javnog informisanja tim povodom doživio bilo kakve duševne boli. Niti ga je taj ljudski čin ponukao da i sam razmisli o ostavci, nego i dalje stabilno ostaje u fotelji uz izraz pravednika. I ćuti o potezu dojučerašnjeg kolege djelujući kao marioneta u rukama policijske vrhuške. A bolje bi bilo da i sam postupi časno kao Dobričanin, i činom ostavke skine sa sebe teret odgovornosti i stava javnosti da je pod direktnom kontrolom direktora UP Veljovića.

A ako je Zekoviću potrebna argumentacija za njegovo nepostupanje, evo i dva flagrantna primjera: tokom hapšenja starice od sedamdeset godina, majke Milana Kneževića, i brata mu od strica, pripadnici policije su stajali s dugim cijevima uperenim u lica maloljetne djece! Da li je to moguće u Crnoj Gori?! Pritom je jedno od njih doživjelo i težak šok, koji će pamtiti doživotno. Na svu tu brutalnost i okrutno prekoračenje ovlašćenja Zeković je izdao benigno saopštenje da policija mora puno senzibilnije postupati u situacijama gdje se nalaze djeca. I nijednom riječju nije osudio, niti pozvao na direktnu odgovornost one koji su i demolirali porodične kuće Kneževića i protivzakonito postupali u cik zore u obje kuće. Zato je na pitanje „Kome je potreban takav predsjednik Savjeta?”, odgovor logičan: policijskim strukturama, da preko Zekovića amortizuju policijske brutalnosti, čije su žrtve čak i djeca. Eto objektivnosti predsjednika Savjeta za građansku kontrolu rada policije, koji, kao takav, najmanje treba građanima, i još se buni kad ga neko prozove. Smiješno, da nije tužno i otužno. A ako i dalje uporno tvrdi da je borac stradalnik u udobnoj fotelji, onda mu mogu samo poželjeti ugodno popodne uz poznatu pjesmu „Novih fosila”, koju vjerovatno i sam zna, a koja ima prigodan naziv: „E, moj Saša”...

---