-Piše: Boris Jovanović

Kad se spoje niko i ništa, kad se spare, kad se spandrče, kad se propnu jedan na drugoga – nastaje nešto.

Mora nešto da nastane i od ništa.

Mora nešto da se začne i kad ga začinje niko.

Život ne može da stane čak i kad života nema.

Evo nam živoga dokaza neživoga i kratkovjekoga vječnoga života.

Okreni se oko sebe, zemljače, virni ponekad i u sebe i vidjećeš da uvijek postoji nešto i da nešto mora biti porod nikoga i ničega...

Ne pomažu ni barjaci sa zlatnim resama, ne pomažu ni dupeglavi pametari, ne pomažu ni ljuđi ni junaci, ne pomažu ni sve prirodne vještačke ljepote da sakriju prostu logiku po kojoj niko plus ništa daje – nešto...

Pa ako je to nešto najbolje što se moglo stvoriti kad stvaraju niko i ništa, onda je i to nešto bolje nego ništa...

To nešto je jedina utješiteljka u prazničnim danima nekakvoga suverenizma...

Nešto je suvereno i dostojanstveno, ponosito i prčasto, važno i bitno, vječno i svečano, pa bolje nego da je ništa.

Nešto se, kažu proslavljači, može proslaviti, a ništa ne može...

Eto nam veljeg razloga da budemo ponosni na nešto...

Iako od toga nešto nemamo baš ništa...

Tako su htjeli niko i ništa, pa su dobili nešto i sad to nešto treba pričuvati od onih koji bi od toga – nešto – da stvore – ništa...

Otprilike, to je taj patriotski program kojem su se zakleli niko i ništa iznad kolijevke u kojoj je nešto zakmečalo...

A pošto je nešto nedonošče i dožudnik, niko i ništa moraju da mu pripomognu dok ne ojača i napuni makar dvije tisuće godinah...

Kako li je to čedo nikoga i ničega još uvijek u kolijevci iako je staro vjekovima, a sa pretenzijom da bude vječno?

To ne znaju ni onaj niko ni ono ništa, pa kako bi znao nekakvi zadrti velikoserbski nacionalista koji o ovome duma u nedostatku važnijih tema...

Uglavnom najstarije nešto, urešeno suverenističkim levorima, kokainima i amblemima, mora biti vječita bebica u kolijevci ne bi li opstala u ovim ludim velikoserbskim vremenima koja nemaju milosti čak ni prema onome u kolijevci...

Sad – da li je ovo nešto tek rođeno, vaskrsnulo ili prestaralo, samo Savaot zna, ali znanje ljubomorno čuva od svih onih koji znanje iznose na pazar i šenluče na pazarni dan...

Kako li je ovo nešto duboko ukopano kad mu se temelji ovako ljuljaju kao da su na mlakoj vodurini, a ne na čvrstoj stijeni...

Kako li je ovo uzorno i gordo nešto ovako postojano kad je krtije od kokošijeg jajeta...

Ko će to znati, ako ne zna onaj niko i ono ništa koji su zadružnom snagom i stvorili ovo jadno i malodušno nedonošče...

Je li ovo nešto koje se stalno uz prangijanje proslavlja stvarno toliko jadno i grdno da mu trebaju hodžini zapisi i katunske vračke ne bi li povratilo tinjajuću dušu...

Nešto je izgleda bolesnije nego što nam se u prazničnim divotnim danima priviđa...

A bolest valja liječiti kod pravih ljekara, a ne kod vračeva i vještica...

I ne treba mrzjeti ljekare koji bi ovoj bolesti našli lijeka, nego treba mrzjeti bolest koja teško prolazi i koja je sve teže izlječiva...

A ima joj lijeka, nije da nema...

Ne mogu je niko i ništa izliječiti mržnjom, jer mržnja je bolest, a nije lijek...

A i šta će nam nešto koliko god je naše, ako ni na šta ne liči koliko god se upinjali da ni u čemu vidimo sve...

Niko i ništa nijesu stvorili, nego razorili.

Taj niko je onaj visoki, a to ništa je ono nisko što mu je dalo visinu.

Kad to uvide svi, ovo nešto će postati zaista nešto...

(Autor je književnik)

---