-Piše: Milisav S. Popović

Krajem 17. vijeka u sivim brdima

Zatrpani u jami, većina mrtvi, neki poluživi... Bačeni da se jedanak smrznu, a docnije u istom gnoju stope. Uglavnom žene, ali i stariji muškarci. Rascijepanih grla, prosutih utroba... od mrkooke vojske ljutog age, što se, povlačeći iz Crne Gore, odlučila na usputno, osvetno klanje. Djecu uzeše... no, ne hoćaše sva u danak... pa takve za ate vezaše. Vukli su ih, do... pa sve dok se meso od kosti ne raspadne.

Djelovi uz dug put... parčad... kao isprekidan potpis pijanog užasa.

Poema, koja nije smjela da se ispjeva... ali jeste... i sad je ječala.

Prođoše dani, zimom glodani... ono što studen ne pojede... vuci su našli. Onda opet tišina... zagrobna, zamotala se oko laktova, oko zglobova... Siva brda su ćutala.

Debeli snijeg prekrio nezatrpana trupla.

Ni sovuljine sa zapada nisu nadlijetale... nisu imale zbog koga.

Za njih tu nema kruha.

Ni glodari nisu htjeli tamo gdje je zadah iznutrica.

Ništa živo ne želi da se sa paklom nevinih petlja.

A, onda, jednog jutra...

Majko – glas djeteta.

Majko – odnekud sa smrznutih drumova.

Majko – stiže do jame.

Majko – odjeknu i zađe ispod hrpe.

Do nje dođe.

Još jedno „Majko”... i oči se otvoriše.

Eto me, sine! – viknu iz sve snage.

Poče da grebe i kopa... vuče i vazduh guta (koliko li dugo nije disala?)... Grebe i kopa... kopa i burda... Bješe tmina, pa nije mogla da vidi, koga je sve povukla... koga je sve sa sebe svukla i odgurala... ali je znala da ih je znala... još gore... znala je da ih je sve voljela.

Ali ono što joj bi najdraže... dozivalo je... vani bješe... Nalazi se napolje!

Te sa grebanjem... sa kopanjem... sa burdanjem... nije prestajala. Nije stala, sve dok se sa dna jame nije izdigla... sve dok se nije snijega domogla.

Majko.

Eto me! – grob je konačno ispljunu.

I konačno usta.

Oštro jutro joj lice i oči poliza... vrisnu od krvoledenih opekotina.

Majko.

Potrča.

* * *

Dok je za glasom jurila... nausput nabasa na prevrnuta kola.

Na njima ništa do neka krpara... uze je... razmota... preko sasušenih leđa nabaci...

Biće mu hladno... u ovo ću ga umjesto ćebeta umotati.

Eto me, sine!

Glas mu je bio sve slabiji.

A ona sve upornija.

Spoticanje i podizanje... zalaženje iza drveća i žbunova... pa opet na drum... brzim korakom, sve dalja od sela... ali sada onim tragom kuda onomad (ko zna koliko ima od tad?) prođoše demoni na konjima.

Čak su je i kurjaci spazili... prvo se lecnuli, ali naglo zastali.

Samo su je posmatrali... kako trči, traga i prevrće se...

Nisu joj se primicali.

U vazduhu je mirisalo da ne bi trebali... bale zbog gladi, na nju nisu udarale. Sokovi sa srca su znali.

Nekad ljudi nijesu za jelo.

Majko.

Eto me! – osmijehnu se, ali je izlomljena vilica opomenu da to više ne radi.

Majko.

Preskoči lijevu stijenu, pa se sa nje na drugu odbaci... stropošta se na manju... krpara se odvi... ali je hitro uhvati... i preko ramena zabaci.

Osjećala je... ali nikako da ga spazi.

Mora da je ovamo...

Kosu joj grana zgrabi... samo povuče... Pramenovi iščupani... nisu je ni pecnuli.

Još jedna stijena... pa pentranje... pa još jedno o kamen teško grebanje... i konačno, krotko mjesto pred njenim očima... Na koncu nađe zaklon u koji se sakrio. Tu je čekanje dočekano.

Krošnje zimzelene... sačuvale zemlju da je previše snijega ne prekrije... okolo sitne zidine... na oči je djelovalo da je ovdje nekako toplije... djelovalo, ali nije.

Majko.

Sine! – osmijeh od kakvog se druga duša smije.

O kako si mi lijep, sine moj... – uze ga pažljivo, i uz sebe privi.

Ćebetom ga obmota, ne skidajući oči sa njegovog lica.

Nije znala šta drugo... pa poče da mu tepa... i da mu pjeva.

Kakva, kakva krasna sreća.

Kurjaci i gavrani svratiše... odmaknuti i posve tihi... da ih ne uplaše.

Posmatrali su srećan kraj jedne teške tragedije.

Susret kojem fali mnogo... a opet... ispalo je najbolje.

Slušali su uspavanku sa ogoljene vilice... i svi su čekali da mala lobanja, u njenim rukama... usni i mirno zaspe (u ćebe umotana).

Jer nekad... i smrt umije da stane.

A ona bješe nedovoljno umrla... taman toliko da bi ga pronašla.

* * *

I prođe dan, i pade noć... završi se pjesma... okonča se uspavanka na rukama.

(Autor je književnik)

---