<br />
Peti dan zaredom, zarobljeni smo na ničijoj zemlji. Sve zbog bezakonja koje nad nama sprovodi represivni aparat godinama. Već skoro deceniju, onaj ko dođe da služi Bogu u Crnoj Gori mora da se pomiri s tim da će u neku ruku biti persona non grata. S obzirom na to da represiju trpi ogroman broj građana ove zemlje, to nam i ne pada toliko teško. Biti pogođen nepravdom je čast i privilegija u takvoj situaciji. Pandemija korone je raznim državama poslužila da se obračunaju sa nepoželjnim kategorijama stanovništva, pa je tako slučaj i u Crnoj Gori. U Americi se dešava zabrana ulaska imigrantima, dok se u Crnoj Gori zabranjuje ulazak i boravak sveštenstvu i monaštvu. Nažalost, u Crnoj Gori je bliže neodređen aparat sile „stariji“ i od pravosuđa, i od zdravstenih ustanova, on osniva nove crkve a ukida stare pa ne bi bilo čudno kad bi preuzeo i obrazovni sistem i razvoj turizma. Jedino čega se taj aparat još nije latio je borba sa organizovanim kriminalom, kako unutar svojih redova, tako i kriminalom u privatnoj režiji.

Više puta i sa više relevantnih adresa državnog vrha iskazana je namjera da se Crkva upodobi nečijem političkom programu. Nezakonito uskraćivanje prava na vjersku službu stranim državljanima predstavlja važnu komponentu mjera ovog aparata protiv Crkve. Međunarodni standardi ljudskih prava su jasni – ako država kontroliše ili ograničava vjersku zajednicu u pogledu izbora vjerskih službenika, to znači da država vrši nedozvoljen uticaj na vjersku zajednicu i da je sloboda vjeroispovijesti ugrožena. Tako je u svim sekularnim demokratijama „doseljeničko“ sveštenstvo izuzeto od zahtjeva za radnu dozvolu za strance, pa i u Crnoj Gori – na papiru. Vjerska služba je legitiman povod za ostvarivanje prava na privremeni boravak i rad. MUP je od 2011. godine prestao da obnavlja postojeće i da izdaje nove dozvole za privremeni boravak vjerskim službenicima SPC bez crnogorskog državljanstva bez ikakve promjene u zakonu ili propisima. Samo ova činjenica govori koliko se organi represije stavljaju iznad Ustava, reda i zakona koji navodno štite, no, danas nije ni potrebno to posebno naglašavati jer je to vidljivo na svakom koraku u uzavreloj Crnoj Gori. U godinama prije 2011, sveštenstvo i monaštvo je redovno tražilo i dobijalo boravišne dozvole, pa su mnogi postali i crnogorski državljani. Kao što je apsurd da inspektori za strance od sveštenika, monaha i monahinja zahtijevaju dozvolu za rad – zamislite apsurd da neka eparhija da javni oglas za zapošljavanje domaće svešteničke „radne snage“, pa da biro rada daje kvote koliko može da se zaposli inostranih sveštenika. Tako je još veći apsurd zahtijevati od njih da dokažu „da je vjerska zajednica registrovana kod nadležnih organa“. Upravni sud je oborio sva ovakva rješenja navodeći da se iskonstruisana i lažna „neregistrovanost“ vjerske zajednice ne može uzeti kao odlučujuća činjenica za odbijanje zahtjeva za odobrenje privremenog boravka vjerskim službenicima.

Budući da je u državi Crnoj Gori represivni aparat iznad pravde i suda, MUP sudske odluke jednostavno ignoriše i odbija da preinači svoje odluke po nalogu suda zloupotrebljavajući pravo. Nepostupanje po sudskim odlukama je krivično djelo. Nažalost, represivni aparat se bavi svim i svačim, samo ne suzbijanjem organizovanog kriminala, pa tako htjeli – ne htjeli, i pošteni predstavnici reda i zakona postaju saučesnici u organizovanom kriminalu unutar aparata. Političari koji u stvari i vuku nevidljive konce tvrde kako se doseljeničko sveštenstvo „gomila“ u zemlji u stotinama, kako to isto sveštenstvo ne poštuje zakon i živi u Crnoj Gori nelegalno, „na divlje“, bez odobrenog boravka i slični mitovi. Zaključno sa decembrom 2019. godine u Crnoj Gori su bila 172 lica – monaštvo, sveštenstvo i njihove porodice koji su ovom nakaradnom politikom pogođeni. Svi su tražili boravišnu dozvolu, i svima su im uskraćene bez obzira na sudske odluke. Uskraćivanjem boravka sveštenstvu, zbog nemogućnosti završetka procedure boravka na osnovu spajanja porodice, svešteničke porodice su svedene na građane drugog reda – vozačka dozvola, registracija auta, srednje i visoko obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvene usluge postaju nepristupačne uz stalno maltretiranje na granicama zbog nečije nakaradne politike. Kada se izuzmu članovi porodice sveštenstva, vidimo da se radi o svega nekoliko desetina ljudi koji se od strane neodgovornih političara predstavljaju kao državni neprijatelji, okupatori i opasan strani uticaj, a odnedavno i kao opasnost po javno zdravlje i makroekonomsku stabilnost Crne Gore.

Šta je motiv ovakvog postupanja struktura ove nekontrolisane moći? Mogu samo da pretpostavljam, ali na osnovu dosadašnjeg iskustva izvodim sledeće zaključke:

prvo, vrši se posredni pritisak na Crkvu da se registruje mimo zakona da bi se nekim političkim spinom i nekom budućom zloupotrebom prava ona mogla okarakterisati kao novoosnovana. Teško je aparatu čiji su temelji udareni 1945. pojmiti da postoji neko stariji i mjerodavniji od njega, pa bio to Upravni sud ili Crkva. Po zakonu iz 1977. Crkva nema obavezu registracije kao već postojeća institucija. Da se radi o namjeri guranja Crkve ka izršavanju pravnog suicida svjedoče i nove odredbe spornog zakona iz 2019. godine koje su tako iskonstruisane da će jedino SPC u Crnoj Gori morati da se registruje kao novo pravno lice ili će se suočiti sa gubitkom statusa pravnog lica.

Drugi je razlog što sabornost i univerzalnost Crkve smetaju uskim političkim i materijalnim interesima dijela političke elite. Školovanje svešteničkog kadra zahtijeva visoke bogoslovske škole kojih u Crnoj Gori nema. Prirodno je i normalno da se sveštensto iz cijelog regiona školuje i služi u različitim zemljama. Nikome ne smetaju Crnogorci kao sveštenici u Srbiji ili BiH, niti srpski sveštenici u Kanadi ili Americi. Isti jezik i povezana kultura i istorija ovo nameću kao prirodnu stvar. Naravno, sveštenici koji se sele između država su malobrojni svuda, pa i u Crnoj Gori. Uobičajeno je da je pravoslavno sveštenstvo u najvećem broju po porijeklu iz krajeva u kojima služe, ali to nikada nije bilo isključivo pravilo već činjenica života. Međutim, iz ovakvih postupaka anonimnih članova aparata da se zaključiti da je takva nakaradna politika i zloupotreba prava i sile dio proklamovanog „zaokruživanja državnog identiteta“.

Ovakva diskriminatorna praksa nije jedinstven primjer u svijetu, štaviše, dobro je poznata. Američki Kongres je Zakonom o međunarodnim vjerskim slobodama definisao „diskriminatorno uskraćivanje boravišnih dozvola inostranom sveštenstvu“ kao jedan od najindikativnijih kriterijuma da se u datoj državi ne poštuju osnovne vjerske slobode. Administrativnim progonom sveštenstva bez crnogorskog držaljanstva strukture sile doprinose svom proklamovanom cilju a to je: stvoriti zaokruženu etatističku kvazicrkvu koju će biti lakše kontrolisati, ako se u budućnosti kadrovska i kulturna povezanost sa drugim zemljama u kojima Crkva djeluje ukine. Stvaranje crkvene organizacije po ovakvim šovinističkim mjerilima bi ne samo odstupalo od međunarodnih standarda o zaštiti ljudskih prava, nego bi bilo i direktno suprotno hrišćanskom učenju, gdje nema više Grka ili Jelina, gdje su svi jedno u Hristu. Nacionalna opredijeljenost je važna kao dio kulture i ličnog identiteta, ali ona ni u kom slučaju ne može da preovladava kao neki isključivi kriterijum u kadrovskoj organizaciji Crkve.

Sve obaveze prema državi smo uvijek ispunjavali, poreze plaćali i zakone poštovali, kao što ih i sada poštujemo. Čim smo se doselili u Crnu Goru, u zakonskom roku od 90 dana sam se prijavio kao vjerski službenik – vjeroučitelj, bio odbijen od MUP-a, poslao žalbu, koja je opet odbijena, predao tužbu Upravnom sudu koji je donio presudu u moju korist, kao uostalom svom ostalom sveštenstvu i monaštvu u sličnoj situaciji. Upravni sud mi je odobrio ostanak u Crnoj Gori do konačnosti spora, što je i danas na snazi. Više urgencija, ponovnih žalbi i dopuna podneska nisu urodili plodom. Za represivni aparat sud ne važi. Moj boravak je u kafkijanskom postupku već osam godina. Ciničan razlog odbijanja ulaska u Crnu Goru pod vidom nepostojećih zdravstvenih razloga i zanemarivanja humanitarnih razloga spajanja porodice – jer nemam od strane istih tih struktura odobren privremen boravak kao posledicu prethodnog bezakonja i nepravde, a ne našeg neopravdanog zahtjeva ili zanemarivanja građanskih obaveza prema državi. Samo tražimo jednak tretman, koji nam pripada, ništa drugo.

Pošto su oni koji ovo čine unutar organa sile iznad svakog zakona i pravde, humanitarni osnov spajanja porodice za moju porodicu ne važi. Kažu nenavidnici – idi odakle si došao. Ja nikoga ne tjeram da ide odakle je došao. I po Božijim i po ljudskim zakonima, nama je mjesto u sjenci Sabornoga hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Kome to smeta ili ko to ne želi da vidi, neka uzme u obzir da time samo produbljuje bezakonje i nepravdu kojih je Crna Gora sita.

---

” U Americi se dešava zabrana ulaska imigrantima, dok se u Crnoj Gori zabranjuje ulazak i boravak sveštenstvu i monaštvu



”Uskraćivanjem boravka sveštenstvu, zbog nemogućnosti završetka procedure boravka na osnovu spajanja porodice, svešteničke porodice su svedene na građane drugog reda