-Piše: Ranko Marković
Često osjetim potrebu da nešto napišem. Naročito u susret značajnim datumima crnogorske istorije. Međutim, kada vidim ko se sve bavi njome i kako su najnedostojniji među nama ”kidisali” da je upodobljavaju sebi i svojim nedjelima – izgubim volju. Naši stari nisu bez razloga govorili da “kruška pada pod krušku.“ Zato nije ni čudo da je došlo vrijeme da izdanci onih najgorih ljudi, koji su se krili po jazbinama, kada su najbolji branili ovu zemlju, danas prekrajaju istoriju i njene tekovine.
Ovih nekoliko redaka pišem u predvečerje 13. jula, dana kada prije 77 godina najbolji sinovi ovog ponosnog i prkosnog kamena ustaše u borbu, kako bismo mi danas živjeli slobodno i časno. Među njima bili su i moji plemenici – Piperi, a među njima i moja porodica. Stijena Piperska, kako joj i samo ime govori, mjesto je gdje se teško živjelo. To je kraj koji je dao velike heroje, od čijih života i podviga bi i kamen od muke proplakao.
Meni i mojim sinovima pripala je velika čast što smo izdanci tog revolucionarskog gnijezda, a još veća obaveza što smo potomci
Nikole Krkova Markovića; oca koji u jednom ratu izgubi četiri sina, dok petog teško ranjenog spasiše saveznici.
Moj đed, Nikola Krkov, bio je zemljoradnik i domaćin. Otac mnogobrojne porodice. Nije dočekao kraj Drugog svjetskog rata. Od bola skrhan, žaleći za gubitkom svoja četiri sina, srce mu prepuče. Nažalost, nije on jedini. Mnogo je takvih očeva – heroja kroz Crnu Goru bilo. Zato je apsurdno kada osobe sa najviših državnih adresa, koje su pogazile sve trinaestojulske ideale, kažu da smo negatori države mi koji ne želimo da hodimo njihovim putem, već dosledno hodamo putem koji nam osvjetljava 13. jul. U mom slučaju svijetli likovi mojih stričeva –
Vlado (poginuo na Jabuci),
Radovan (poginuo na Igmanu),
Mirko (strijeljan na Farmacima) i
Savo (poginuo na Sutjesci, sa samo 20 godina).
Put stradanja je nešto što čeka svakog ko je spreman do kraja da se bori za istinu i pravdu. Moja porodica svjedoči tome. Navikli da se žrtvuju za druge i život da ne žale za obraz, moj otac i stric nastavili su da grede tim putem stradanja, spasavajući svoje rođake od Golog otoka. I kako se danas to vraća? Moj đed Nikola, kao ni mnogobrojni primjeri ovakvih i sličnih žrtava za ovu zemlju, ni spomen- ploču nemaju. Zato, kad već neće država, zadatak porodica je da ih sačuvaju od zaborava.
U zemlji gdje se žrtve i pregaoci zanemaruju, a poslušnici nagrađuju, u modi su neke nove vrijednosti i novi format „patriota“, koji što su bogatiji, to su popularniji. Ali, ja sam ipak mišljenja da je sramota imati više nego što ti treba. Stoga, ovi kojima je malo sve, neka se zapitaju šta će sjutra kada vlast prođe? Dok mi svi ostali treba da se zapitamo kako i na koji način poštujemo naše stare i njihovo pregnuće.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.
)){kind=small}
