-Piše: Borislav Komad

Ne samo da šefa Kremlja Vladimira Vladimirovića Putina podržava više od dvije trećine njegovih sunarodnika (nedavno održani referendum je to i statistički ovjerio), već „zaslugu” imaju i njegovi zapadni, ali i drugi oponenti. Što su više u propagandnom ratu kidisali na Volođu, kako ga iz milošte nazivaju njegove baćuške, utoliko je gotovo osamdeset odsto glasalo ne samo za ustavne promjene već je upalilo zeleno svjetlo sadašnjem predsjedniku da, teoretski, to bude sve do 2036. godine! Nedjeljama prije nego što su milioni Rusa stali pred glasačke kutije sve najveće američke TV stanice na čelu sa Si-En-Enom, radio stanice i štampani mediji tvrdili su da Vladimiroviću naglo pada rejting i da je krajnje neizvjestan ishod referenduma. Ali, onda, šok i nevjerica! Da su, makar i površno poznavali mentalitet ruskog naroda, bili bi mnogo obazriviji. Navikli na poslušnost Putinovih prethodnika Mihaila Sergejeviča Gorbačova, a potom i na Borisa Nikolajeviča Jeljcina, nisu očekivali da pred sobom imaju čovjeka svjesnog koju državu i koji narod vodi i šta mu sve valja činiti da povrati sjaj i moć najveće države na svijetu. Prvog dana svog prvog mandata iznad radnog stola postavio je portret Petra Velikog I i time dao do znanja svijetu šta mu je osnovni cilj. To je autoru ovog teksta rekao poznati ruski istoričar Roj Medvedev, jedan od biografa lidera Rusije. Sada sa Zapada mogu sa nostalgijom da se prisjećaju Gorbija, kako su sa pravom i simpatijama-iz njihovog ugla-nazivali Mihaila Sergejeviča, a njegovu suprugu Raisu Maksimovnu zasipali svjetski poznatim modnim markama. Tako je Gorbačova naprosto opčinila Margaret Tačer, bivša premijerka Velike Britanije -„Gvozdena ledi" koja je taj epitet "zaradila" poslije brutalnog obračuna sa engleskim sindikatima i kad je silnom armadom ratnog brodovlja i teškim bombarderima uspjela da pokori argentinsko ostrvce Foklande koje ima oko hiljadu stanovnika uglavnom čobana udaljenih od njenog Ostrva tačno 17 hiljada i dvjesta kilometara! A onda je Gorbačov opčinio Njemce: spojio je dvije Germanije, a od dva Berlina napravio jedan. A potom je na red došao Boris Nikolajevič Jeljcin. Povodom povlačenja ruske vojske iz Njemačke poslije pada Berlinskog zida, on je u ovom gradu sa previše maligana u sebi dirigovao i pjevao na opšte oduševljenje Njemaca, a pogotovo specijalnog gosta, tada predsjednika SAD Vilijama Klintona koji se grohotom smijao iza njegovih leđa što su zabilježile sve svjetske i bjelosvjetske kamere na stid i sramotu miliona ruskih građana. Sve, naravno,ima svoj početak, ali i kraj. Pojavio se u Moskvi čovjek novog kova, svjestan veličine svoje zemlje, a i svog naroda, otvarajući poslije mnogo godina novo poglavlje u međunarodnim odnosima. Zapadni političari, geopolitičari i analitičari, ako baš žele da naude šefu Kremlja, morali bi da iz korijena promijene metodologiju i krenu sa pohvalama Vladimiroviču ako misle da okrenu ruski narod protiv njega. I neki naši su to osjetili na svojoj koži kad god bi ih neko sa Zapada pohvalio. Sjetimo se samo bivšeg predsjednika SRJ Vojislava Koštunice koga su poslije rušenja Slobodana Miloševića (za zapadnjake nekad “garanta mira na Balkanu”) proglasili za "svjetsku ličnost godine" a onda istom Koštunici okrenuli leđa... Bolje nije prošao ni Boris Tadić kad je izgubio izbore od Tomislava Nikolića. Zato oprez prema zapadnim pohvalama jer poslije njih slijede zahtjevi za bezuslovnu pokoru. To isto očekuje i neke političke lidere i liderčiće iz regiona koji misle da im je rok trajanja (vladanja) neograničen. Rizičnije je, dakle, biti nečiji bespogovorni poslušnik nego samosvojan i nezavisan.

---