- Piše: Vojislav Bulatović

Korona je svuda zavela svoju „strahovladu“. Stručnjaci (epidemiolozi, mikrobiolozi) upozoravaju da joj godi i visoka temperatura pa se još više zahuktava. Zaposjela je medije, epidemiolozi ispisuju pravila ponašanja, života i rada. Ne znamo kada je jedna profesija imala toliko regulatornu ulogu. Ostali ljekari su prinudno u drugom planu, bar što se tiče javnosti, iako svakodnevno vode borbu za liječenje i spasavanje beskrajnog niza bolesnika. Korona-prijetnja ne dozvoljava nam da malo šta drugo stavimo u fokus pažnje iako ima još dosta važnih stvari. Među tim, najvažnijim činjenicama života, kako pojedinca tako i zajednice je kako živjeti i preživljavati ako je epidemijom ugrožen svaki organizovani kolektivni interaktivni vid rada i akcije, S političkog vrha poslata je poruka da se i ekonomijom branimo od epidemije. To dalje znači da moramo raditi i sarađivati uprkos opasnosti i udarcima epidemije. Ponovo se nevoljno vraćamo na neke postulate društvenog života oko kojih se vječito vode teorijske rasprave: šta je važnije, prioritetnije, bitnije u tom kretanju – materijalna osnovica, kultura, obrazovanje i nauka, tehnika i tehnologija, ekologija i slično. Zdravlje stanovništva kao da se podrazumijevalo! (A tek ogromno uništavanje ljudskih života u ratnim katastrofama!). Opomenuti smo da smo biološka vrsta i da dijelimo sudbinu cjelokupnog živog svijeta i da ne smijemo sebično gledati na pojave u živom svijetu. To nas obavezuje na mudrost opstanka u koegzistenciji s drugima. Zavidimo odbrambenim i adaptivnim moćima drugih vrsta što su ih stekle u borbi za opstanak. Samouvjereno se uzdamo u svoj moćni organ mozak koji treba da identifikuje (uz pomoć medicinske nauke) naše mikro-neprijatelje.

U vezi s našom biologijom svakako su naš način proizvodnje, naša ekonomija, koja se mora održati po svaku cijenu. Sve drugo može da čeka bolje vrijeme. Ovim imperativom kao da se upućuje poruka starim raspravama o tzv. odnosu „baze“ i „nadgradnje“. Sve treba staviti u kontekst totaliteta društvenih zbivanja. Višeslojna društvena dubina je u stalnoj dinamici pa će pojedini slojevi, kao glavni determinizmi u određenim okolnostima, biti u centru naših akcija (ekologija, politika, nauka, kultura itd.). Ekonomija gotovo globalno zvoni na uzbunu, ali i politika, u jednom broju zemalja, prkosi ograničenjima korone. Izbori se održavaju, s mnogo upitnika. Uskoro će doći na red i kod nas. Predizborna kompanja teče kako-tako. Vlast se maksimalno trudi da bude zapažena i u NKT-u i na terenu gdje se započinju novi projekti (sigurno se ne pomišlja da se to ostavi u naručje nekoj novoj postavi) i dovršavaju se mnogi sitni na lokalnom nivou. Generalni slogan ovih izbora (ako je takav moguć) mogao bi da glasi: Kako žednog preko vode? Šta obećati narodu kad aktuelna situacija zakiva svaku njegovu pažnju za komplikovanu i neizvjesnu situaciju po mnogim pitanjima. Koga će političari prevesti žedna preko vode? Vjerovatno, mnoge kao i dosad, ali sad je „žeđ“ mnogo jača i raširenija. Svi već obećavaju velike skokove, ako im birači daju pobjedu. U istom dahu opozicija slika bezizlaznu situaciju!

Podsjetimo se narodne izreke: „Niko se nije udavio u političkoj laži”. Vladajući suverenistički blok (on rado ističe ovaj atribut) jednako istrajava na svojoj generalnoj orijentaciji – odbrana države i nacionalnog crnogorskog identiteta naspram „ofanzivnog“ prosrpskog bloka poduprtog iznutra vjerskim propovjedništvom SPC. Međunarodnim faktorima se podastire mnoštvo „dokaza“ da je ugrožena evroatlantska budućnost Crne Gore. Litije i sporni zakon o vjerskim slobodama se uklapaju u ovu državobraniteljsku kampanju.

Mnogi se pitaju zašto DPS sa svojim nacionalnim partnerima toliko dugo drži kormilo vlasti? Zato što je njen lider, neosporni gospodar, okupio oko sebe „većinsku Crnu Goru“ (ovo je njegov omiljeni iskaz), koja po formalno-demokratskoj formuli da većina vlada sama sebi produžava mandat. U ovoj „većinskoj Crnoj Gori“ još važnije od brojke je ko sve čini ovu većinu. Tu brojka sirotinje i marginalaca nije oslonac vlasti, iako na procentnoj vagi ima značaj. Inače, opozicija se „odozgo“ posmatra kao beba u dupku. Na opozicionoj strani kandiduje se i promoviše neka druga Crna Gora: demokratska, prava, ujedinjena, jaka, pravedna, reformska, građanska, što se izražava i u imenima stranaka.

Svaki od nas je dio jedne magične formule koju političari zovu narod. Ali mi pojedinačno učestvujemo u toj formuli ne samo brojčano, već i kvalitativno: svojim ulogama, akcijama, imovinom, svojim djelima i žrtvama... Narod je za političara pojednostavljeno rečeno politički materijal i on ga tretira u svom poslu kao pekari brašno, kako je to rekao humorista Vlada Bulatović Bib. Ako je hljeb dobar, onda je to zasluga pekara, a ako je loš onda ne valja brašno.

---