- Piše: Nikola Ivanović

Da li je ovo kraj vječnom djetinjstvu razbucane opozicije? Decenijama nikako da se opasulje. Moguće da napokon imamo jedno osvježenje. Univerzitetski profesori iz Podgorice formirali su NVO „Ne damo Crnu Goru” što upućuje da su na tragu Platonove političke filozofije, koja uči da mudri treba da vladaju i vode državu. Ako je politički projekat vlasti, koja je željela da promijeni jedan viševjekovni kod i odnos vjernika prema crkvi, gdje je mamac bila materijalna korist, onda imamo sudar moći i mudrosti. Moć i mudrost moraju da se podudaraju da ne bi došlo do državnog strmoglava. Spor između SPC i države ne može naći ishod u upotrebi moći i državne prisile, što je masivan greben na koji bi se vlast mogla nasukati. Izlaz je, po mom mišljenju, odustajanje od zakona, čime se vraća harmonija crkve i države.

Razgovor eksperata moći i SPC završen je očekivanim neuspjehom. Nijesam siguran da je DPS pronikao u opasnost u koju će gurnuti državu. Nema čudnijeg zakona u istoriji bilo koje balkanske države i šire– od ponuđenog. Čudan je po svom političkom cilju. Okrenuo je leđa vjernicima Srpske pravoslavne crkve koji čine 80 odsto u strukturi stanovništva. Politička glupost očituje se u ograničenosti političkog vidika i odsustvu realnosti gdje izmiče politička vizija. Zakonodavac je olako prelomio u parlamentu, koji je sličan protočnom bojleru.

Prišlo se konstrukciji nove podrške. Formiran je Crnogorski zbor, koji je prozborio da će, koliko sam shvatio, podržati primjenu Zakona o slobodi vjeroispovijesti, a ustupke Vlade SPC okarakterisao je kao presedan. Ovaj „presedan” ne treba tumačiti kao popuštanje, jer je za dukljane Srpska pravoslavna crkva jeres, kao takva i ostaje, pa će saveznike i nadalje tražiti u prostački hrabrima, koji tvrdo zagovaraju stav da je prije 100 godina ukinuta (nepostojeća) crkva. Imali smo i jedan propali zbor Dimitrija Ljotića, koji u članku „Gradilački put Zbora”, između ostalog, kaže da moderna država, poput Njemačke, kao hidra steže i pretapa narode, oduzima im sve suštinske znake kulturne individualnosti kojima se jedan narod raspoznaje od drugog. (Knjiga: D.V.Ljotić: „Iz moga života”, str. 188., Logos, Minhen 1952).

Koliko znam, Crna Gora ima 50 registrovanih političkih partija. Hljeb bez motike. Što je niži cenzus, više je koalicionih partnera i dugovječnija je vlast. Neka budem grešan, te brojne partije podsjećaju me na sirova drva – samo tinjaju i dime, bave se nekim svojim sitnim koristima na ovaj ili onaj način, a uvijek uoči izbora verbalno spremne na djelovanje u jednoj koloni.

Da bismo razumjeli sadašnjost, nužan je mali odlazak u prošlost. Od Triglava pa do Đevđelije prvo secesionističko načelo stvaranja nezavisnih državica svodilo se na strategiju stvaranja antisrpskog raspoloženja, koje je najlakše išlo u Hrvatskoj i Sloveniji, a najteže u Crnoj Gori. Moralo se ići zaobilazno – izmjenom identiteta. Ponavljaju se otrcane fraze i predrasude o velikosrpskom hegemonizmu. Svoj odnos su formirali na osnovu postojećih predrasuda, od drezdenskog okupljanja komunista naovamo. Prema tom modifikovanom gledištu, SPC je eksponent strane politike, uz naglašen stav: „Država se mora odbraniti.” Ipak, osmovjekovno duhovno zajedništvo je ljude držalo zajedno. Način življenja ne može se mijenjati dekretom. Prošlo je vrijeme Nikoletine Bursaća: „Majko, politički komesar, na sastanku ispod bukve, rekao nam je da nema boga.”

Ponovo se zaglibljuju u prazni kljakavi mit o velikosrpskom hegemonizmu, a njegova početna neodređenost počela je dobijati patološke razmjere poput tvrdnje partijskih sveznadara da je 13. jul 1941. ustanak protiv potiranja državnosti 1918. godine, ili da su te godine srpske trupe okupirale Crnu Goru. „Ne pogani čovjeka ono što ulazi u usta, nego što izlazi iz usta. To pogani čovjeka “. (Jevanđelje po Mateju). Ugrožavanje prava ma koje grupe istovremeno je prijetnja svima.

Povika na Srpsku pravoslavnu crkvu koja, navodno, ugrožava stabilnost države asocira na optužbe Džosefa Makartija. Bio je u žiži američke javnosti početkom 60-ih godina zbog tvrdnje da je vojni vrh SAD leglo komunista. Uslijedilo je saslušanje, traženje dokaza za tvrdnju. Nije ih bilo, javno je ukoren od Senata. U polemici se branio riječima „Ja sam protiv komunista, a vi ste protiv države”. Analogija nas upućuje na zaključak – ko je za podršku SPC taj je protiv obnovljene države.

Politički način života (gotovo 80 odsto vjernici SPC) postao je zatrovan pa, koliko znam, Srbi, a i dio Crnogoraca odlaze, prije svega odlaze mladi. Ankete upozoravaju: kad maturiram, ja emigriram. Ako ovako nastavimo, lako ćemo se prebrojati za dvadestak godina. Smatram da je strateška potreba obnovljene države totalno osposobiti statistiku da prati migraciona kretanja, što radi SAD u godišnjem Almanahu. Da se zaustave odlasci i stvaraju uslovi da ljudi dolaze, a ne da odlaze.

(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---