- Piše: Igor Rmandić
Znao sam u prethodnom periodu često da kritikujem društvene anomalije, pojave koje donose isključivo štetu i društvu i pojedincu. Bilo da su dolazile od pozicije, bilo od opozicije. Trpio sam mnogo pritisaka, mnogo kritika, bilo je i skrivenih, ali i otvorenih prijetnji, ali nisam ćutao. Nisam naučen da ćutim, u taj kalup se nikako ne uklapam. Ne žalim, što je najbitnije.
Napisah tako prije neki dan na jednoj društvenoj mreži da su za odlazak na skup u Podgorici nekim ljudima platili gorivo i sendviče. Usput rečeno, skup kome se ne znaju ni otac ni majka. Mnogi su pozivali da se dođe, ali se ne zna ni ko je organizator ni šta je cilj. Niti ga je ko prijavio. A sve u doba korone i strašnog NKT-a koji se opasno namrači kad dvoje zaljubljenih treba da odigraju malo življi ples na podijumu. Istina, nisam napisao ko je finansijer ali to valjda zna svako ko je dovoljno visok da vidi šta ima na stolu. I pogodih neke ljude baš tamo gdje su najosjetljiviji. U džep. U privilegije. Neke možda i u slobodu, ko zna šta vrijeme nosi. Rekoše da sam izdajnik!?
Ali ne rekoše koga i čega. Niti izniješe neke ozbiljne argumente za tu ozbiljnu i opasnu tvrdnju. A ja se sjetih one stare da „Nije važno šta ti kažu nego ko ti kaže” i odlučih da im pomognem. Kad me optužuju, da makar znaju šta će mi staviti na teret. Neka sav grijeh bude na moju dušu.
Pri čistoj svijesti i zdravoj pameti, ponizno, pred čitavom Crnom Gorom priznajem da sam izdajnik.
Izdao sam priču kako Crnogorci, Srbi, Muslimani, Albanci ne mogu da žive zajedno i kako samo čekaju da jedni drugima zabiju nož u leđa, izvade oči ili nabiju na kolac. Jer ja znam, a i Vi znate, da mogu. Samo Vam nije interes da im to kažete.
Izdao sam i hidrocentrale i vjetroelektrane. Privatne biznise od narodnih para. Izdao sam i „Kovertu”. Mada u njoj možda i nisu bile pare. Ko još da vjeruje sopstvenim očima i ušima? Izdao sam nečiju mjesečnu platu od 7.500 eura, namještene tendere, poslove preko veze. Izdao sam tatine i mamine sinove i kćeri, „Luj Viton” torbice od desetak plata običnog radnika, egzotična putovanja i otvoreno ruganje sirotinji. Izdao sam i „teren” koji me srećom nije prepoznao. Ali Vas vjerovatno jeste, pa ste zato toliko i pogođeni.
Izdao sam i stambenu politiku po kojoj stan od 100 m2 platiš par hiljada eura. Ili dobiješ stambeni kredit od 120.000 eura, a vratiš samo 20.000. Ili imaš tri stana, ali „nemam ništa u Podgorici” pa ti daju još jedan da popuniš to prazno polje.
Izdao sam i kupljene diplome, namještena zaposlenja, sistem gdje napreduju podobni, a ne sposobni. Sistem gdje onaj gore za onog ispod sebe uvijek bira glupljeg i nesposobnijeg koji je spreman da mu se klanja do zemlje i bespogovorno izvršava sve što ta umna glava iznad njega zamisli.
Izdao sam i razne Možure, KAP-ove, bjelosvjetske probisvijete kojima je neko omogućio da se bogate na našoj muci.
Izdao sam sistem gdje se svako drugačije mišljenje brutalno guši. Sistem gdje prebijaju i ubijaju novinare jer su se, gle čuda, usudili da rade svoj posao.
Priznajem, izdao sam sistem gdje se i običnom radniku fizikalcu prijeti otkazom ako ne glasa određenu partiju. Sistem gdje se ljudi zapošljavaju uz obavezu da čitava porodica na sledećim izborima glasa za „dobročinitelja”.
Upišite mi slobodno u izdaju i to što odbijam da u mojoj Crnoj Gori slušam fašističke pjesme čovjeka koji je iz tog razloga zabranjen u više od pola Evrope. Na tu izdaju me obavezuje slobodarski duh 13. jula, a još i više grobovi mojih stričeva koji su dali živote u borbi protiv tog zla. Ovo je uvijek bila slobodarska, antifašistička zemlja i takva će ostati uprkos Vašem ludilu. Trenutnom, iskreno se nadam i molim Boga. Eto, sad znate za šta da me optužujete. Navalite. A ja ću svoje „izdajstvo” ponosno nositi. Živjela Crna Gora!
