- Piše: Čedomir Antić
Već su počeli glasovi o tome da je pobjednički demokratski blok negdje bio neprincipijelan, da je iznevjerio birače, posvađao se... Očekivano. To su sve poznati trikovi režima koji gubi, a ne smije da izvede onaj jedan tenk i kriminalce na ulicu. Vladu treba kritikovati, posebno demokratsku, ali je to ne samo nečasno već i besmisleno činiti prije nego što je i formirana.
Ne brinem. Znam da je Đukanović
konačno propao. Pitanje je da li će ovo biti kraj samo političke vrhuške ili konačna demontaža jednog antinarodnog režima. Konačna sudbina i pravda tu zavise od velikih sila, ali preuzimanje vlasti, donošenje i sprovođenje antiautoritarnih i zakona protiv organizovanog kriminala zavise samo od vas, građana.
Kada jedan narod tako dugo podnosi nepravde, kada je segregiran, progonjen i sistematski obespravljen, kao što je slučaj sa srpskim narodom u Crnoj Gori – onda je jako teško njegove političke predstavnike dovesti na vlast. Podozrenje koje je sedamdeset i pet godina širio režim dijele mnogi njegovi bivši birači, otpali saveznici, ali i druge manjine, susjedi i velike sile. Zato je danas ustavnost i zakonitost najvažniji nacionalni cilj srpskog naroda u Crnoj Gori. Sprovođenje Ustava iz 2007. znači ravnopravnost srpskog naroda, njegovog pisma, jezika i kulture, srazmjernu zastupljenost Srba u državnim ustanovama i pravo na uduo u identitetskoim zakonima. Cilj je i ukidanje diskriminatorske prakse čiji su najbolji primjeri Zakon o slobodi vjeroispovijesti i Zakon o državljanstvu. Šovinisti i autoritarni tipovi, eksponenti propalog režima će naravno dugo govoriti o četnicima i teokratskoj državi. Mi ćemo pak uzvratiti zahtjevima za odbranu ustavnosti i zakonitosti. Nemojte sumnjati, pobijedili smo i opet ćemo. Oni su uspjeli da uspostave svoju distopijsku, ustašoidnu paradržavu upravo na podjelama među građanima Crne Gore, među njenim narodima, ali i među samim Srbima. Tako su obespravili 63 odsto stanovnika Crne Gore koji su 2003. govorili srpskim jezikom. Tako su i postigli da narod koji je činio najmanje trećinu stanovništva u potpunosti liše svih kolektivnih prava.
Iskreno, možda nas je ta naša podijeljenost, potekla iz mnogih istorijskih uzroka starijih od Jugoslavije i komunizma, ali prije svega indukovana u vrijeme socijalističke jugoslovenske državnosti, donekle i spasila. Zamislimo da je bilo drugačije. Da smo poslije 1945. gradili demokratsku jugoslovensku federaciju. Opterećeni megalomanijama i jugoslovenstvom mi bismo iz Beograda vodili „veliku politiku” ostavljajući srpski narod u Crnoj Gori domaćim vlastodršcima. Sve bi se završilo kao u Austriji i Švajcarskoj. Bez sumnje, većina stanovnika tamo su Njemci, niko ne govori o austrijskom ili švajcarskom jeziku, ne izmišljaju „austrijske” vladare iz vremena Oktavijana Avgusta... Samo, danas u Austriji (koja je bila jedan od bastiona Nemastva, do 1871. i njegovo središte, a da ne spominjem tužnu statistiku prema kojoj je njeno stanovništvo činilo sedam odsto građana Trećeg rajha a dalo 50 odsto optuženih ratnih zločinaca), svega oko 18 odsto građana vjeruju da su Njemci, a svega njih jeadan do dva odsto vidi SR Njemačku kao nacionalnu maticu. Tako bi bilo i u Crnoj Gori, samo da su komunisti mislili da za neki proces treba više od pet godina, a
Milo Đukanović bio spreman da izgradi nešto na istinskim istorijskim tradicijama i u skladu sa zakonima i demokratskom procedurom.
Na drugoj strani, to naše nejedinstvo, nacionalna neintegrisnost – gdje Srbi čine 51 odsto ako ih pitate za Kosovo i Vasilija Ostroškog, 34 odsto ako ih pitate za naciju, a 18 odsto kada odgovaraju šta im je Srbija – učinilo je da mnoge bitke u kojima smo do sada bili u pravu na posletku ipak izgubimo. Model je uvijek isti: preko jugoslovenstva se gasi srpstvo. Sjetimo se javne rasprave oko zastave Republike Crne Gore 1993–1994. godine. Rasprava između istorijski jedine zastave Crne Gore – srpske trobojke – i alaj barjaka koji bi trebalo da se razlikuje od srpskog nasleđa, dovela je do podjela u DPS-u. Truli kompromis je bio izmišljena tirkizna boja umjesto plave i zastava produžena sa dva na šest metara. Bio je to početak, zastava zajedničke države od tada je mogla biti ili jugoslovenska ili četvorobojka (!); a to su predlagali oni koji su bili za zajedničku državu. Prirodno je da je iz takvog „kompromisa” poslije izašla crvena zastava sa požutjelim, umjesto bijelim orlom
Nemanjića.
Grb SR Crne Gore sadržao je u sebi srpsku zastavu (državnu zastavu Crne Gore) i kapelu na Lovćenu. Naše nejedinstvo učinilo je da oba nestanu. Danas treba da mislimo o tome. Posebno kada potpisujemo sporazume koalicije – čiju većinu činimo mi – pri čemu postoji primjerak na njemačkom, ali ne i na ćirilici.
(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)
