- Piše: Vuk Vuković
„Mi živimo u opisu bez mjesta” (
Volas Stivens), u razgrađenoj realnosti, i tim prije smo bića integralnog identiteta, pa ipak pojave bez pojma, predstave praznog govora, pokretne fasade i leteći izlozi u kojima se refrenuje neartikulisani odlomak odjeka što odbija da nešto znači, u sadržaju svom od slike, jednobojne čija neporecivost nosi sve od nove interpretacije odbačene istine, možda one koja je tragala za prilozima pojedinačnog.
Uprkos tome, u svojoj maksimalno svedenoj uproštenosti, svijet ostaje bitno nečitljiv; sklepan i ušaran, sve polaže u fatalno ubrzanje, u nijemo i očarano preplitanje uvijek već preko jedne tačke. Kakvo može biti, na primjer, iskustvo Amerike? Nije li ono destruktivni dinamizam, sintetički nemir, nesumnjiva neodređenost i, naposletku: zasjenutost samom ispraznošću, nadvijena nad ponorom prostora koji se elastično presavija, budući da je sam sebi dovoljan, poput pustinje čija čudovišna otvorenost negira sve postojeće? Priroda nameće mir, gradovi torturišu sluđujućom neuhvatljivošću! SamĂ´ ubrzanje obećava nepostojanje konačnog odredišta...
Između riječi i stvari postoji rez, opis biva diktiran od strane nepogrešive operativnosti, račun fantastičnog sabiranja nulČ, tako da iskustvo ništa ne dodaje i još manje oduzima, u pitanju je savršen primjer, blizak onome iz Mumon kana i zen koana, u kome Buda jeste podjednako sve, ali, ponajprije i uvijek tek jedno odsustvo ka kome je dovoljno težiti da bi se prosvjetljenje postiglo. – Riječi više ne prenose biće s onu stranu, hiper realne, realizuju sada i ovdje, izgoneći san i ilustrujući iluziju.
Virtuelna realnost jeste opis koji ne pokriva mjesto; to je unedogled produžen privid u kome smo arhi arhitekte koje ni iz čega tvore sve. Inception (2010): iza nas samih, u najkrajnju tamu sopstva, gradimo sopstveni neadresirani raj, grad u kojem živimo samo nas dvoje, u nepresušnoj želji Istog. (Nakon kraha postmodernog projekta, čovjek je samo i tek površina, čistina činjenice koju u cjelosti predstavlja fotografija kao smrt metafore, budući da iza nema ničeg, nikakva autoanaliza nema više šta tražiti u duševnim limbovima, istina je ogoljena na istinu da je čist simulakrum, s čim smo, opet, načisto.)
U tom smislu, ne može se reći da, a u vezi s tim, mehaničko nema nečeg od mističnog! Nije li, zaista, ludak, u stvari, mašina? Nenastanjivo mjesto bez unutrašnjeg prostora, bez, dakle, mogućnosti (rečeno kristejevim jezikom) da sebi – „napravi dušu”. U zamjenu za tu nebesku ideju, u hemiji pronalazimo obećani spas, jer nam kao naučni dar omogućava da se lakše suočimo sa konačnim zidom udahnutim u nama.
Moderni čovjek je sušti princip minimalizma. Sa koliko riječi raspolaže da bi prenio svoje iskustvo slobode? Tako da, antimetaforičan i bitno nematafizičan, čovjek današnjice jeste bruka Tvorca, njegov očigledno promašen eksperiment koji čeka teglu i šifru. Kao opomena da neka nova verzija vremena mora biti jedino rezervisana za minerale i zvijezde, za lako rashodovani materijal.
