- Autor: Barbara Vezel
Međunarodni ugovor ne možete „malo” prekršiti – to bi bilo kao da ste malo trudni. Ali, britanski ministar za Sjevernu Irsku
Brendon Luis upravo tako je najavio kršenje sporazuma o izlasku sa EU u Donjem domu britanskog parlamenta – i pritom djelovao potpuno bezbrižno. Drskost ili glupost? Vjerovatno ovo drugo. O kvalitetu većine ministara u kabinetu
Borisa Džonsona odavno je već sve rečeno: okružio se neiskusnim poltronima sumnjivog intelektualnog kvaliteta jer ih je lakše kontrolisati. U slučaju ministra zdravlja
Meta Henkoka, Britancima je to tokom pandemije korone donijelo treću najveću stopu smrtnosti u Evropi. Izuzev kancelara državne blagajne i pametnog ambicioznog
Majkla Gova, Džonsonov personal dolazi sa političkog dna. Novi dokaz za to je da se niko od ministara ne usuđuje da dovede u pitanje premijerovu novu strategiju haosa o Bregzitu. Svi oni bi po službenoj dužnosti morali da odbace takozvani Zakon o unutrašnjem tržištu, jer se radi o očiglednom kršenju zakona, a oni moraju da vode računa o poštovanju prava i zakona. Tako bi bar trebalo da bude.
Ali šta premijer misli o vladavini zakona, već je pokazao prošle godine kada je parlament spontano poslao na prinudnu pauzu. Takvi principi smetaju Džonsonu i njegovom populistički-dijaboličnom šaptaču
Dominiku Kamingsu. Što se brže riješe tih okova, tim će biti slobodniji da rade šta hoće.
Sumorne prijetnje starijih konzervativaca, poput bivšeg premijera
Džona Mejdžera, da Velikoj Britaniji prijeti gubitak povjerenja međunarodnih partnera, vjerovatno će samo još više inspirisati Borisa Džonsona. Na kraju, autokrate i odmetničke države ne moraju da imaju obzira ni prema kome i mogu da vrše potpunu kontrolu nad prijateljima i neprijateljima, ako im to oni dozvoljavaju. A nije li baš to obećao Bregzitom?
Međutim, Britanci nemaju razumijevanja za to kako premijer oponaša uputstva
Donalda Trampa za populiste. Institucionalne zaštitne mjere u takozvanoj matičnoj zemlji demokratije pokazale su se slabima, vjekovne tradicije se urušavaju poput kula od karata i nema značajnijeg otpora. Boris Džonson stvara najveći mogući politički haos kako bi sakrio svoj neuspjeh u epidemiji i učvrstio svoju moć.
To su uslovi u kojima se odigrava manja drama o sporazumu o Bregzitu. Evropljani su odlučili da ne dozvole da budu isprovocirani. Umjesto da odmah krenu u dvoboj, oni prvo postavljaju ultimatum i prijete da će preduzeti pravne mjere tek kada se donese kontroverzni zakon. I – naravno da ne može biti trgovinskog sporazuma ako Britanci ne poštuju Sjevernoirski protokol. Činjenica da Džonson koristi delikatno pitanje Sjeverne Irske kako bi sporazum o izlasku iz EU učinio eksplozivnim, samo još jednom dokazuje njegovu političku slabost. Čini se da premijera ne zanima kakve bi posledice njegove akcije mogle imati po mir u regionu, sve dok zadovoljava tvrdolinijaše Bregzita u svojoj stranci. To je politika najgrubljeg razaranja.
Ali šta zapravo želi Džonson? Da torpedira trgovinske pregovore i onda za to okrivi EU? Da li on zapravo teži Bregzitu bez dogovora? Ili svojim napadima želi da iznervira EU kako bi na kraju dobio bolji trgovinski ugovor? Obje interpretacije kruže među posmatračima u Dauning stritu, a oni koji vole da se klade – uživaju.
Svaki put kada Boris Džonson govori o „prijateljima i partnerima” u Evropi osjeti se blagi nagon za povraćanjem. Licemjerje je previše očigledno. Ali sada dokazuje da više uopšte ne želi nikakav odnos sa EU – ni prijateljski a ni poslovni. Uništava sve na čemu se zasniva povjerenje i pritom se pravi kao da se ne dešava ništa.
Tako nešto sebi može da priušti Donald Tramp, kao predsjednik svjetske sile. Međutim, u slučaju premijera jedne srednje velike zemlje na rubu Evrope, takvo ponašanje ukazuje na crtu ludila.
S kim misli da se udruži, s kim da posluje? Kako Britanija treba da živi poslije tvrdog Bregzita, ako EU zbog Irske možda započne trgovinski rat? Čak ni poznavaoci Džonsona nemaju odgovore na ta pitanja.
Ali svi koji su nekada cijenili ili voljeli Veliku Britaniju više ne prepoznaju tu zemlju. Britanci su nas napustili. I to važi za mnogo više od Bregzita.
dw.com
