-Piše: Perivoje Popović

Ovih istorijskih, (po postizborima i po koroni, dakako) dana, Crna Gora (sa bližom i daljom okolinom u višesmislenom poimanju) puna je (i prepuna, ko zna može li da izdrži) političke, medijske, kvazimedijske i svake druge priče na neizostavnu temu ministarstava i ministara s posebnim naglaskom na imena, stranačku, ekspertsku itd. validnost i pripadnost – „Bože dragi, koji sve upravljaš“ – reče i osta rečeno vovjeki vjekov, reče Pjesnik i reče VLADIKA. E, tu sam vas čekao poštovani mandatori, mandatari, konstituenti i -enti, -enti. U svim tim saopštenjima, priopćenjima, monolozima, dijalozima, hvalisanjima, samohvalisanjima, osporavanjima i govorkanjima i nadgovaranjima, niko, ama baš niko u CRNOJ GORI, BAŠ niko ne spomenu MINISTARSTVO VJERA. Jeste po ustavu, zakonima, bezakonju i sl. jeste Crna Gora građanska, sekularna država republikanskog tipa. I, razumije se, osim kod tačke bezakonje, nema niko ništa naročito protiv.

ALI i ALI jesu DVA ALI. E, upravo ta DVA „ALI“ preuzeta iz narodnog tajnog bauna nade, upućuju na nužnost da i savremena demokratska (nadamo se) Crna Gora ima kao naglašeno važno državno tijelo – MINISTARSTVO VJERA.

Ovo prvo „ali“ koje smo apostrofirali shodno narodnoponosnom poimanju, odnosi se na prošlost Crne Gore. Mitropolija crnogorsko-primorska Srpske Svetosavske Pravoslavne Crkve (tako je naspram istorijskih, politika može da izmišlja i sasvim neodržive teze i poimanja) uz pomoć velike pravoslavne zemlje Carske Rusije sačuvala je iskru slobode, postavila je u čvrste temelje i na tim temeljima nastala je Država Crna Gora. Pomenimo, samo radi podsjećanja zaboravnih i zlonamjernih, najveće bitke – Carev Laz, začetak crnogorske državnosti, Martinići i Krusi kao Sveštana Mitra na Glavi visokopreosvećenih vladika Danila i Petra I, Sv. Cetinjskog koje su vozdigle i vaspostavile Crnu Goru u red cijenjenih i uvaženih evropskih zemalja – e te bitke, te veličanstvene pobjede organizovali su i vodili upravo NAŠI MITROPOLITI. Naravno Crnogorci, Brđani, Starohercegovci i potom Primorci, Bokelji, Starorašani i mnogi drugi, uz stalnu pomoć i podršku Carske Rusije – pa ko ih, skupno i pojedinačno, može i smije da zaboravi.

Država nastala na tim besmrtnim temeljima mora da ima MINISTARSTVO VJERA.

Savremeni šatori, suzavci, pendreci, gumeni meci, stavljanje u zatvor, pritvaranje jednog cjelokupnog (i bučni muškarci i nedužne diskretne žene, radi rodne ravnopravnosti, valjda) poslaničkog kluba – DF pravac iz skupštinskih klupa komplet u „betonjerku“... još uvijek jezivo odjekuju. Sve to i mnogo toga još, o čemu će ovako ili onako pisati objektivni ili poslušni pisci naučnici, ogorčilo je građane Crne Gore, ali tek veličanstvene LITIJE predvođene našim VLADIKAMA I SVEŠTENICIMA „istjerale“ su strahove „iz duše cijela naroda“ i evo rodila se nakon svega NADA DA ĆE POLAKO, TEŠKO, ALI NEMINOVNO SLOBODA KAO DAR GOSPODA BOGA POHODITI I OBASJATI SVETORODNU CRNU GORU – ZA KOJU SE U IME SVIH SVETIH MOLI VELIKI OSTROŠKI ČUDOTVORAC, SLAVA MU I MILOST.

Upravo zbog toga, zbog sjajne prošlosti, više nego teške sadašnjosti i očekivane, makar malo bolje budućnosti, demokratska Vlada Crne Gore ne može i ne smije ostaviti velike tradicionalne (pravoslavnu, islamsku i rimokatoličku) i ine manje i novonastale vjerske zajednice, na milost i nemilost nekog proizvoljno definisanog i relativno odgovornog, katkad diskriminatorskog državnog ili paradržavnog organa, pa makar se on imenovao i kao ministarstvo.

Baš zbog svega navedenog i još mnogo toga CRNA GORA MORA IMATI MINISTARSTVO VJERA, koje neće biti komandni nego brižni čuvar našeg besmrtnog blaga pobožnosti i čovječnosti.

(Autor je potpredsjednik Udruženja književnika Crne Gore)

---