-Piše: MilisavS. Popović

– Ne brini – čučnu pored starice u kolicima – Ja ću od sada o tebi da brinem (namignu).

Snebivno se okrenu osoblju:

– Hvala svima na trudu i pažnji koju ste joj ukazali... No, nije više sama. Vrijeme je da napusti Dom i pođe kući.

Nekoliko njih je zaklepetalo rukama... „O, divnog li momka... Vidi ti samo ovo!”

Dok su drugi, mrčeni korisnici, ljubomorno režali „...Čime li je to ova krepulja zaslužila? Ta ne može ni nos više da iskoruba.”

A ona? Strah, ogroman strah je gutala.

„Ne sa njim! Ne sa njim!”

Ali... mogla je samo da mumla, dok je pljuvačka sa strane provirivala. Malo joj je od života ostalo, nakon bolesti i to malo se ubrzano trošilo.

„Ne sa njim!”

– Ćao, ekipa! – mahnu rukom dok je lagano gurao ženicu na točkovima – Čuvajte se gripa!



* * *

Stigli su.

Pažljivo, kao da je većeg pauka preslagao, uze je u naručje i teatralno na stazu iskorači – pa puteljkom, pravo do vrata kuće. Komšije su se načičkale po dvorištu, respektabilno udaljeni – spremni da priskoče, jašta, ako mu pomoć zatreba.

Naslonjena na rame, iskosa je mogla da vidi bijelu grobnicu.

Znači ovdje... Ovdje ih je sve posrkao.

– Bravo, komšija!

– Svaka čast, komšija!

Dovikivalo se. Čestitalo. Uzdisalo od ganutosti.

Neko reče: „Sirotan. A, šta je sve preživio... toliko smrti. Uh, toliko smrti. To je briga... A ne ova nova omladina...”

Uđoše.

Brava na vratima škljocnu.

Ostali se raziđoše.

* * *

Kad je rođen, bješe najmlađi od dvanaestoro unučadi. Svi su se okupili. Slavlje i klicanje kad su ga donijeli. Napravila je tada baka toliko torti i kolača da je na vanilin šećer ulica mirisala.

Snahu je izgrlila kao da joj je jedina (a, imala je uz sebe još sličnih kuja)... pa potom njega u naručje uzela, s toliko ljubavi, kao da joj je prvo i jedino unuče... Malo li si, bako, znala.

Čim je ćebence odmotala i sitno oko ugledala... krv joj se naježila.

U njemu je!

Prokletstvo njenog oca se ponovilo.

Umalo ga nije ispustila.

Demon je u njemu!

Pritrčali su. I nju i bepče dočekali.

Baku u sobu odveli, pa je prilegli... „Mora da je od šoka i sreće...”

A onda dolje sišli, slavlje i radovanje nastavili.

Jastukom je krike prigušila...

Niko nije znao šta se sprema. Niko! Samo ona.

Narednog dana, na nekoliko dugih dana je utekla.

* * *

Nakon samo pet ljeta čula je... prvo za sina. A nakon toga... za ostale od svog poroda. Umirali su od čudne bolesti. Od nekog jada. Skvrčeni kao da su iscijeđeni.

– To je zbog njega! Dar od mog oca!

Na samrti, u ropcu, jedna od ćerki joj je rekla:

– Majko, iz njega mrak curi... – te istekla.

Opet je od svega utekla. Ovog puta za sva vremena.

Tako je makar mislila.

Pronašao je.

Poslednja duša – što njegovoj gladi bješe neophodna.

* * *

Spustio je na fotelju. Obrisa joj lice mekom maramicom. Pažljivo, kao da glača staklo.

– Baki... spremio bih ti večericu... – naceri se –... ali nećeš poživjeti do nje, pa da se ne hladi.

Pokušala je rukom da ga dohvati.

Uze je za prst i poče dlan da joj ljubi:

– Osjećam ti strah. Tako veliki užas. Da li si se tako od svog oca plašila? – gricnu joj zglob kažiprsta, pa razvuče osmijeh od uva do uva – Spremi se da ga upoznaš.

Iz ramena, vrata, iz očiju i usta – pokulja tmina. Tako gusta.

Izdiže se iznad njega. Prikaza izduženog leša.

I guste oči. Žute poput mjeseca.

Zabi joj krak u grudi.

Mjehur duše puče!

Poče dušu da izvlači.

Ali!

Nešto sablazn stegnu. Nešto gušće!



* * *

Iznad, i oko nje – mračnije i veće. Golemo i tamnije. Četiri oka, crvena poput lave. Ala, sa dvije glave.

Uzvratiše udar.

Kroz njega, kao kroz puter, prođoše.

Zdrobiše mu mjehure... svaku dušu, što je uzeo, ka njoj povukoše.

Posmatrala je kako vene. Kako zabezeknuto blene. I nestaje.

Kad se okonča, ale se povukoše.

Osjeti sokove. Sve što u njoj valjalo nije, popravi se.

Udahnu, i s fotelje ustade.

Dok je skapavao, primače se:

– Plašila sam se. Zbilja sam se plašila – čoknu ga u čelo – Ali za tebe. I ja sam zvijer od taja naslijedila... Za razliku od tebe, nisam ga hranila.

Do sada.

– Kad smo kod toga... baš sam ogladnjela.

Krenu do kuhinje, da spremi vanilice.

Na podu, samo krljušt od zla ostade. Trebalo je počistiti...

O tome će razmišljati kasnije.

***

Demonu, misliš li da su čiste duše nezaštićene?

(Autor je književnik)

---