-Piše: Nik Gašaj

Multikulturalizam jeste koegzistencija unutar jedne države više od jedne nacije, pri čemu termin nacija znači istorijsku zajednicu, manje ili više institucionalno dovršenu, koja zauzima datu teritoriju i koja ima osobeni jezik i kulturu (Vil Kimlika). Dakle, zemlja koja ima više od jedne nacije nije nacija – država, već multinacionalna država u kojoj manje kulture obrazuju „nacionalne manjine”.

Najveći broj današnjih zemalja je kulturno heterogen. Po nekim procjenima, u svijetu postoji oko 600 jezičkih i 5.000 etničkih grupa. Za samo nekoliko zemalja može se reći da njihov građani dijele isti jezik i da pripadaju istoj etnonacionalnoj grupi.

Ova raznolikost nameće seriju važnih pitanja, kao što su jezička prava, manjinske samouprave, političko predstavništvo, proporcionalna zastupljenost u institucijama pravno-političkog sistema, nastavni programi, nacionalni simboli itd. Stoga, multikulturalizam predstavlja borbu za interetničku jednakost i ravnopravnost građana.

Neka novija istraživanja etnonacionalnih odnosa u svijetu pokazuju kako samoupravni aranžmani minimiziraju vjerovatnoću međuetničkih napetosti i konflikata, dok nepriznavanje ili poništavanje samoupravnih prava po pravilu vodi eskaliranju međunacionalnih odnosa. Drugim riječima, iskustvo zapadnih demokratija pokazuje da je najbolji način osiguravanja lojalnosti nacionalnih manjina prihvatanje, a ne osporavanje njihove nacionalne posebnosti i njihovih manjinskih prava. Jer, manjinska prava su demokratsko pitanje par ekselans političke zajednice. One su osjetljiv demokratski termometar čitavog društva. Prihvatanje legalnih, legitimnih i opravdanih zahtjeva nacionalnih manjina, ni u kom slučaju, ne može da ugrožava suverenitet i integritet zemlje. Naprotiv, to samo stvara mogućnost i pretpostavke za njihovu nacionalnu i kulturnu afirmaciju, bez koje nema, niti može biti opšteljudske emancipacije i progresa u datoj državi.

Multikulturalizam traži takvu šemu političkog društva koja priznaje jednaku vrijednost svih stabilnih i životnih zajednica koje postoje u društvu. Dakle, u multikulturalnom društvu, mada su snage pojedinih zajednica različite, što svakako utiče na rješavanje problema i moguće solucije, nijedna zajednica nije unaprijed ovlašćena da državu i političko društvo predstavlja kao svoje.

Savremena shvatanja ukazuju da država mora prihvatiti aktivniju ulogu i putem različitih mjera stvarati uslove za promociju manjine kao kolektiviteta u onim situacijama u kojima individualna prava pripadnika manjine mogu biti ostvarena samo kroz kolektivnu emancipaciju manjina. Naprotiv, ako se kolektivna prava ignorišu ili negiraju u političkoj, ekonomskoj i kulturnoj praksi, onda će uvijek trijumfovati većinsko načelo, koje automatski osigurava monopol i privilegije etničke većine. Ako se većinski princip primjenjuje bez korektiva u odnosu na manjine, onda je po srijedi čisto funkcionisanje načela nacionalne države.

Crna Gora je heterogena, višenacionalna, multikulturalna i multikonfesionalna država. Ova naša raznolikost predstavlja civilizacijski potencijal za uspostavljanje mostova između raznih naroda u regionu i za široke integracione procese u Evropi i svijetu. Takođe ta raznolikost predstavlja i objektivni duh državne zajednice koji se mora poštovati i uvažavati. Jer saznanja iz savremenih multietničkih država ukazuju da se ne može govoriti o demokratiji, slobodi i pravdi ukoliko nema poštovanje razlika, a ljudi kao pojedinci i kao grupe po mnogo čemu se razlikuju. Ali bitne razlike, kada se radi o ljudskim pravima i slobodama su nacionalne, etničke, kulturne, jezičke i vjerske osobine pojedinih grupa koje mogu biti, a na žalost najčešće to i jesu, osnov za diskriminaciju. Upravo zbog toga multietničke države savremenog svijeta često moraju ustanoviti posebna rješenja za zaštitu manjina, kao što je afirmativna akcija.

Očigledno je da u takozvanim pluralističkim društvima, koja su oštro podijeljena po religijskim, ideološkim, jezičkim, kulturnim i etničkim osnovama, kao što je Crna Gora, vladavina većine nije adekvatan mehanizam političkog sistema, jer nacionalne manjine mogu se osjetiti isključenim i diskriminisanim i mogu izgubiti osjećaj za odanost državi. Dakle većinska demokratija i duga vladavina većine u društvima koja su duboko podijeljena dovodi do diktature većine i građanskih razdora, a ne do demokratije i etnokulturne pravde.

Suština pravilnog rješenja manjinskog pitanja ogleda se u tome da niko ne osjeća pritisak većeg i jačeg, nego da se svaki narod nezavisno od brojčane veličine osjeća ravnopravnim i slobodnim. Jer, kako bi Gandi rekao: „Našoj će se civilizaciji suditi po tome kakav tretman pruža manjinama”.

I na kraju, mišljenja sam da su manjinske nacionalne stranke trebale da prihvate poziv mandatara za sastav nove vlade Zdravka Krivokapića da participiraju u vlasti, bez obzira na pojedine stavove određenih političkih partija koalicije „Za budućnost Crne Gore” izrečene o manjinama u prošlosti koji su, naravno, političke neprihvatljivi. Ali, to nije dovoljan razlog da manjinske stranke Albanaca i Bošnjaka ne učestvuju u novoj vlasti. Naime, ne treba se vratiti u prošlost nego gledati naprijed i okrenuti se budućnosti. Stoga, političke elite manjinskih stranaka nije trebalo da ostaju taoci stare politike i konzervativni lojalisti bivšem političkom partneru DPS-u. Dakle, odluka manjinskih partija, zbog nekih deklarativnih političkih stavova pojedinih političara, da ne učestvuju u vlasti je pogrešna, jer nije u interesu albanskog i bošnjačkog naroda u Crnoj Gori da ostanu van sistema zbog hira njihovih političkih predstavnika, odnosno bolje reći zbog njihovih ličnih minulih zaduženja od strane rukovodstva DPS-a. Valja podsjetiti da čak i u zemljama bivše Jugoslavije, koje su neposredno izašle iz međunacionalnih ratnih sukoba, predstavnici nacionalnih manjina adekvatno participiraju u političkoj vlasti, i time je uglavnom uspostavljeno političko i međunacionalno pomirenje. Međutim, na drugoj strani, možda je za manjinske stranke, ali ne samo za njih nego i za stranke parlamentarne većine, problem je predstavljao koncept ekspertske vlade, jer je očigledno da se političke stranke suočavaju sa deficitom eksperata po pojedinim oblastima. Ali mandatar Krivokapić je mogao i može naći adekvatno rješenje kadrovske politike za manjinske predstavnike u civilnom društvu i od strane pojedinih samostalnih intelektualaca manjinske pripadnosti. Jer je to značajno u cilju ostvarivanja manjinskih prava, kao i za izgrađivanje demokratskog i pravednog društva i države Crne Gore.

(Autor je politikolog)

---