-Piše: prof. Veselin Matović

Preimenujući srpski jezik, kako bi magijom njegovog novog, crnogorskog, imena „stvorila novog čovjeka u Crnoj Gori”, bivša vlast je udarila maljem u podumenta Crne Gore, pomjerila je i rascijepila, pa su onda i svi njeni noseći zidovi popucali: etika, kultura, duhovnost, rodoljublje, zajedništvo narodno... Zato ona ne može biti stabilna država sve dok joj se ta podument ponovo ne utvrdi.

Međutim, padom režima, ta koncepcija (smišljena da iskorijeni svaki trag srpskog identiteta Crnogoraca), nažalost, nije ugašena. Učaurena, prije svega, u najvišem pravnom aktu države, koji su njegovi obretnici učinili gotovo nepromjenjivim (pa se sad, iako poraženi, smješkaju iza spuštenih zavjesa, s nadom da će tako zauvijek i ostati), ona će i dalje trovati Crnu Goru sa ništa manje kondicije nego što je to dosad činila.

U tom pogledu bilo bi od izuzetnog značaja kada bi novouspostavljena vlast, ako već ne može promijeniti Ustav, donijela zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma, kojim bi se riješilo pitanje ponižavajućeg statusa imena srpskog jezika i ćirilice u obrazovnom sistemu i državnoj administarciji u Crnoj Gori. I koji bi, napokon, riješio ustavnu zagonetku nadređenosti „službenog” jezika jezicima „u službenoj upotrebi”. Pitanje ustavno-pravnog statusa imena srpskog jezika nije, formalna, administrativna nedoumica koja se smije zapostavljati i odlagati za neka bolja vremena. Naprotiv, to je pitanje koje najdublje zadire u biće naroda, u krajnjem – i u poimanje života i svijeta, svakog pojedinca, i po kojem se najdublje dijeli Crna Gora. Ako Skupština u novom sazivu ne može promijeniti Ustav, može donijeti zakon kojim bi se spriječile dalje štetne posledice njegovog manipulativnog tumačenja i primjene od strane bivšeg režima. Za političko, kulturno i moralno ozdravljenje crnogorskog društva takav zakon nije nevažniji, ni manje prešan, od Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Promjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti spasiće zasad Crnu Goru od rušenja, ali je tek rješenje jezičkog raskola može sjediniti i učvrstiti.

Uostalom, ukoliko se na predstojećem popisu stanovništva ponovo pokaže da narod u znatno većem procentu preferira srpsko nego crnogorsko imenovanje svog maternjeg jezika, mnogo šta će se u tom pogledu promijeniti. Narod, izvjesno je, više neće trpjeti njegovo ponižavanje. Tražiće rješenje, ne čekajući neizvjesne promjene ustavnih odredbi. Dosta je narodu smutnje i praznorečica o multikulturalnosti, multietičnosti, multikonfesionalnosti, te „da nije važno kako svoj jezik zovemo, važno je da se razumijemo”, i sličnih. Nijesmo mi dva naroda, različitih vjera i kultura, ali se, nažalost, ne razumijemo. Mi se već dvadeset godina niti razumijemo niti smo se o bilo čemu sporazumjeli. Govorimo mi istim jezikom, ali otkako ga različito imenujemo, preznačene su nam, ili prezuvene, kako bi se u narodu kazalo, sve njegove glavne riječi, pa ga različito i razumijemo.

Zahtjev naroda za oslobađanje imena srpskog jezika iz montenegrinskih ustavno-pravnih škrka iskazivan je na litijama (a i na mnogim ranijim protestima u proteklih šesnaest godina), sa istim porivom kao i zahtjev za promjenom Zakona o slobodi vjeroispovijesti, i bio je jedan od prevashodnih razloga narodnog ustanka protiv režima, koji je, tokom tridesetogodišnje vladavine, Crnu Goru pretvorio u identitetsko bunjište. Razumno je onda i očekivati da novouspostavljena vlast, na čelu sa premijerom profesorom Krivokapićem i ministrom prosvjete profesoricom Bratić, upravo od toga počne njeno uljuđivanje. Iako ne vjerujem da će joj to nešto pomoći, ali će u tom poslu imati iskrenu podršku nikšićkih profesora koji su prije 16 godina, u znak protesta protiv tada učinjenog nasilja nad imenom srpskog jezika, odbili da izvode nastavu u svojim školama, i tako zaradili doživotno akademsko zvanje – otpušteni profesori.

---