- Piše: Čedomir Antić

Dragi profesore,

Tačno je, narodu treba hljeba. I novca, zabave... Dobar dio građana pravdu doživljava kao osvetu, a budući da je podržavao nepravedne vlasti tu osvetu vidi kao običnu zabavu. Treba bježati od toga. Pravda je važna zato što ona podrazumijeva nepristrasnost, ustanove koje građanima pružaju garanciju da će vlasti ubuduće imati zakonski mandat, te da će od vladine samovolje, sebičnosti, pohlepe i neznanja imati ko da ih zaštiti. Kao što sada treba da govorite o dva ili tri velika projekta koje će Vaša vlada po svaku cijenu započeti i sprovoditi tokom trajanja mandata – tako treba da govorite i o sprovođenju pravde. Ta pravda ima dvije dimenzije. Diktatorski, totalitarni režim i njegov tek neukusno i neuspješno demokratskim šminkama umazani naslednik nisu samo nepravdeni, zločinački i kriminalni tokom proteklih deset ili četrnaest godina. Nije svijet počeo stvaranjem nezavisne Crne Gore, koja je prekinula svaku vezu sa starom državom Petrovića, a nije sve nastalo ni 1997. ni 1990. godine. Od 1941. do 2020. na prostoru Crne Gore ubijene su desetine hiljada njenih građana, sprovođen je genocid nad srpskim narodom, zatirana je pravoslavna crkva i stradali su drugi narodi. Progonjeni su slobodumnici, obrazovani ljudi – so jednog društva. Posledično stradale su i bile obespravljene i njihove porodice i potomci do naših dana.

Mrtve je nemoguće vaskrsnuti, bar sa pozicija jedne vlade. Takođe, propuštenu životnu sreću, pa čak ni novac i imovinu nije moguće u potpunosti vratiti. Ipak, moguće je učiniti pravdu. Upravo to je najvrednija, najljepša i najvažnija dužnost čovječanska. Zato je od nemjerljive važnosti da Vašu vladu započnete tako što bi parlamentu predložili jedan set anti-autoritarnih zakona. Osim pripadnika bivšeg režima niko ne bi trebalo da se ovome odupire. Otvaranje dosijea političke policije, rehabilitacija žrtava prethodnih režima, denacionalizacija i restitucija svuda su predstavljale temelj obnove građanskih društava i stvaranja demokratije. Nekakva komisija za istinu i pomirenje svakako bi takođe dobro došla. Velike sile, posebno oni koji Vas svih ovih mjeseci podržavaju, instruiraju i ucjenjuju ne bi smjele da budu protiv toga. Oni protiv kojih ratujete, a na čelu ste im bili, ni oni koji su Vam saveznici, nikako ne bi smjeli da imaju nešto protiv donošenja i sprovođenja ovih zakona. Oni su u interesu svih vjerskih zajednica, a ako dobro razmisle i svih naroda Crne Gore.

Šta će donijeti sprovođenje ovih zakona? Donijeće, bez mnogo sumnje, mir javnosti. Ako se opredijelite za njemački model, otkriće se konačno koga je decanijama potkazivao i uništavao kum, koga rođak, komšija, bračni drug... Biće to teško, ali važno za normalan život pokoljenja. Država će se izviniti građanima i garantovati da će ubuduće biti njihov sluga, a ne krvnik. Građani Crne Gore neće više ratovati jedni protiv drugih, niti će u obespravljenosti svojih sugrađana ili njihovoj nesreći pronalaziti svoje interese. Možda će neki od funkcionera režima zbog svega ovog završiti pred sudom, ali iskustva Erika Honekera i Markusa Miše Volfa pokazuju da tu ne smije biti riječ ni o osveti ni o kazni, već o poruci da više nikada državni činovnici ne progone svoje sugrađane protivno zakonu i mimo suda, kao i da podršku za svoje, koliko god uzvišene političke ideje, ne traže više od neodgovornih i agresivnih stranih sila.

Mi smo u Srbiji djelimično izvršili ovaj proces. Borili smo se. Donijeli smo zakone. Ali nije bilo volje za veliku promjenu nabolje i istinski nacionalni uzlet. Učestvovao sam u rehabilitaciji Slobodana Jovanovića i Dragoljuba Mihailovića. Uspjeli smo da ih rehabilitujemo na pravno ispravan i istoriografski brilijantan način. Pred svijetom, posebno pred silama koje su u Drugom svjetskom ratu branile demokratiju, postigli smo tada važan uspjeh. Ipak, elita u Srbiji bježala je od toga. Razlog tome nije samo u činjenici da ona velikom većinom potiče od komunističke nomenklature, a ne od ubijene i istražene elite srpske i jugoslovenske monarhije. Radilo se prije svega o jednom istorijskom umoru i zato i nismo postigli one važne i velike uspjehe koji su očekivani od promjena iz 2000. Kad je riječ o denacionalizaciji, i tu je mnogo učinjeno ali su je vlasti sprovele pojedinačno, voluntaristički i tek nakon privatizacije. I dok je svega 30 odsto naših političara bilo za denacionalizaciju, 98 odsto građana ju je podržavalo – a svega 1 odsto je nešto potraživao.

Pokažite da niste, kao u slučaju Srbije, gora elita od naroda. Dokažite da Vam je vlast sredstvo da sprovedete neke ideale, a ne samo lične težnje i tuđe naloge. Pođite od Sv. Joanikija Lipovca – ne može se biti i svetitelj i zločinac.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---