- Piše: Jovo Pejović

Sve velike nacije vječito ostaju ono što jesu, a samo se marionetske vlasti odriču sebe, da bi se dodvorile moćnima. Moćne nacije poštuju samo sebe, a male tjeraju na poniženje. U Crnoj Gori imamo rat dvije istorije. Taj rat traje vjekovima i nikako da se završi, a završetak je potreban da bismo konačno krenuli naprijed. Mi smo poznati po tome što za potrebe dnevne politike uklanjamo tragove prošlosti, svuda i na svakom mjestu iako znamo da smo bez njih repa bez korijena. Iako postojimo kao država vjekovima, mi smo izbrisali vjekove da bismo slavili jednu vlast i jednog čovjeka koji su nas ponizili do te mjere da će trebati decenije da se oporavimo. Koliko je odlazeća vlast bila diktatorska najbolje svjedoči njen strah od predstojećeg popisa, jer sve što su uradili predstavlja lažnu sliku Crne Gore. Savremeni čovjek osjeća da tone, ali je toliko omamljen lažnom nadom da i ne pokušava da se izbori za bolji položaj. Promjene u Crnoj Gori bez lustracije ne znače ništa, jer ako ljudi koji su uništili državu ne budu lustrirani i ako iz svega izađu bez posledica, onda se ništa nije promijenilo. Nekada su se u elitu ubrajali naučnici, književnici, umjetnici i profesori od kojih smo mogli da naučimo mnogo toga. Njih su danas zamijenili tajkuni koji posjeduju novac i značajno utiču na formiranje novog svijeta. Oni koji duže pamte govore da u istoriji Crne Gore u vladajućim strukturama nikada nije bilo toliko ljudi bez ličnog dostojanstva i obraza. Oni su najviše doprinijeli da se unište sve ljudske vrijednosti. Idolopoklonstvo jednoj osobi uvijek je bilo pogubno za Crnu Goru... Umjesto da se sve snage usmjere ka ekonomskom jačanju države i poboljšanju životnog standarda građana, sve vrijeme je odlazeća vlast zamajavala i zbunjivala javnost pričom o ugroženosti države izvana i spolja i tako skretala pažnju s glavnog na sporedni kolosijek, da bi tako lakše prisvojila za sebe sve privilegije. Njihov primarni cilj je bio uništiti mikrokulturu i time pregaziti dušu u korist tijela. U svijetu mržnje najviše mrze onoga koji ne umije da mrzi. Stoga su i udarili na hramove kao mjesto spokoja utjehe i nade. Pritom nijesu znali da nas vjera brani od ništavila i besmisla i da je vjera u čovjeku nešto intimno i toliko jako da je svako ko je na nju udario zube polomio. Porazno je za društvo u cjelini ako jedan intelektualac i ne samo intelektualac ne smije da kaže šta misli da ne bi ugrozio svoj položaj. Neki od njih su se predstavljali kao autoriteti pred narodom, a bili ponizni pred režimom. Time su unižavali znanje i zvanje koje su stekli. Neki su to radili svjesno, ali ima i onih koji nikada nijesu shvatili razmjere zabluda s kojima su živjeli. Tako su se skorojevići, oličeni u gradonačelnicima režima, utrkivali u gradovima širom Crne Gore da promjenom naziva ulica i rušenjem kultnih objekata, pa čak i čitavih djelova grada izbrišu sjećanje na slavna prošla vremena, ali i na istoriju čitavog jednog naroda kako bi izlazili u susret tajkunima da izgrađuju nove objekte i time stiču enormno bogatstvo za sebe i svoje porodice, ali i da iskažu lojalnost šefu režima i njegovim nalogodavcima. Zamislite što bi se desilo da u Parizu sa Monmartra protjeraju slikare, a otvore kafiće ili da iz Trastevere, poznate četvrti Rima, istjeraju umjetnike osobenjake i slavne ličnosti, a nasele tajkune. U Crnoj Gori je danas sve više trgovaca, a sve manje boema. No, kada mudri zaćute, a budale progovore, obično dolaze najgori. Tako su najgori studenti postajali ministri prosvjete, tužioci i direktori, a kriminalci šefovi policije. Ogrezli u lažima i licemjerstvu, zavladali su svim segmentima društva na nesreću Crne Gore. Biće đavolski teško demontirati hobotnicu dok njena glava bude u poziciji sa koje može destruktivno da djeluje i daje nadu onima koji su se uz njegov blagoslov ogriješili o narod i državu da može ponovo da se vrati. Oni koji svakodnevno emituju mržnju i pokušavaju opstruirati promjene koje su nasušna potreba Crne Gore neće prestajati da nas dijele i svađaju. Zato će trebati dosta strpljenja dok se okrene nova stranica u istoriji Crne Gore. I ne samo strpljenja.

---