-Piše: akademik Zoran Lakić

Nakon septembarske promjene vlasti u Crnoj Gori otvorila su se mnoga pitanja za raspravu. Shvatam ih kao izraz početka neophodnih demokratskih promjena u Crnoj Gori, koje su nam se desile, evo, prvi put u viševjekovnoj istoriji. I, naravno, probudile stvaralačku inicijativu njenih građana, koji razmišljaju kako da sami aktivno učestvuju u tim promjenama. I u stilu tradicije – hoće da se čuje i njihov glas. Pa predlažu li predlažu.

A, bogami, često im povod daju i najviši izabranici te nove vlasti. Najviše se vodi nenajavljeni dijalog o tzv. ekspertskoj vladi. Ima i grubih nasrtaja, odavno naviknutih od odlazeće vlasti.

Razmišljam i ja o nazivu te nove vlade: da li je to sastav eksperata ili priznatih stručnjaka? Potražio sam pomoć u Vujaklijinom rječniku. On kaže da je ekspert priznati stručnjak, „znalac, veštak....naročito onaj koji vrši veštačenje“(273). Ne navodi ko može da da to visoko zvanje i priznanje. Tu ostajemo bez odgovora. Kao pomoć u daljem traganju nudim lično iskustvo: svojevremeno sam, po zadatku Uneska, iz Pariza obišao Francusku, Belgiju, Holandiju, Dansku, Norvešku i Švedsku da proučim organizaciju institucija kulture. Nakon višemjesečnog obilaska, sačinio sam opširan izvještaj. U sjedištu Uneska u Parizu rekli su mi da tako detaljan izvještaj do tada nijesu imali. Promovisali su me u eksperta Uneska za pitanje kulture. Vjerovatno pod tim uticajem i shodno naučnim ostvarenjima, ministar za prosvjetu, nauku i kulturu Savezne Republike Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) promovisao me je u eksperta u toj oblasti. Dobijao sam da recenziram materijal o organizaciji rada ministarstva i saradnju sa inostranstvom. Eksperti u nauci su uvijek vrhunski stručnjaci, na primjer. Polazeći od stava da svi stručnjaci nisu i eksperti, možda bi prikladniji naziv mogao biti vlada stručnjaka, jer je u dosadašnjim vladama zaista bilo dosta nestručnosti. Sjećam se mojih nekadašnjih susreta sa Blažom Jovanovićem. Pričao mi je kako je u svoj kabinet primao dotadašnjeg sekretara Saveza omladine Crne Gore, kasnije doktora političkih nauka i univerzitetskog profesora u Beogradu.

– Da ovaj pametni dečko ne bi ostao bez posla, prihvatio sam predlog da mi bude savjetnik.

– Imao sam obavezu da govorim u Pljevljima – nastavlja da priča „drug Blažo“, kako ga je oslovljavala Crna Gora (protest protiv nepravde običnog građanina završavao se prijetnjom: za ovo će znati i drug Blažo!) – Moj mladi savjetnik mi je predložio da mu ja kažem o čemu je riječ, pa da mi on napiše govor. Ja sam na to pristao, više da ga ne bih razočarao negativnim odgovorom. I sjeo sam da napišem govor, kao uvijek do tada. Moj mladi savjetnik mi je blagovremeno dao svoj napisani govor. Ja sam mu zahvalio; nisam htio ni da ga pogledam, a kamoli da gubim dragocjeno vrijeme čitajući. Ionako sam sebi rekao da je njegov pisani govor mnogo puta bolji od moga, kojim sam, inače, bio zadovoljan. I pročitao sam u Pljevljima njegovu verziju moga govora. Od tada sam pristao na pomoć savjetnika, a do tada sam ja pisao govore mojim (neobrazovanim) ministrima.

Detalj je zaista vrlo poučan. Dosadašnji naši ministri i još veći funkcioneri u vlasti imali su po više savjetnika, neki i po desetak. Da ne pominjem prevodioce u međunarodnoj komunikaciji. Razmišljam koliko sve to košta malu državu, po prostoru i broju stanovnika. Koliki se novac ulaže u diplomatiju, na primjer. Nekada je Jugoslavija kao lider nesvrstanog svijeta imala preko 100 ambasada po svijetu. Njene današnje naslednice iz 6+1 novih država imaju ukupno 3-4 puta više. I sve pada na leđa naroda. Dok funkcioneri i diplomate imaju mjesečna primanja po više hiljada eura, najbrojnija struktura uposlenih prima deset puta manje. Mogli bismo navesti i neke druge primjere – koji život znače.Toga se valja osloboditi i najavljenom reorganizacijom uprave.

Radio sam desetak godina u Ministarstvu za obrazovanje, nauku i kulturu, koje se bavilo i međunarodnom saradnjom u ovoj oblasti, i sportom naravno; potom je sve to preraslo u posebna ministarstva. Njihovi rezultati rada su neuporedivo manji od zajedničkog ministarstva. Nije Crna Gora velika kao SAD, Turska, Engleska, Njemačka, Francuska, Italija, koje smo do sada pratili organizacijom državnih organa. Dijelom smo i zbog toga osiromašili. Umjesto zaključka na ovu temu, ispričaću jedan vrlo poučan vic, uz komentar da su vicevi brojniji i duhovitiji u zemljama uskraćene demokratije.

Najavljeni vic počinje pitalicom:

– Šta mislite koliki je nacionalni dohodak po glavi stanovnika u jednoj zemlji koja ima malo više od ½ miliona stanovnika? Nalazi se na toplim morima i visokim planinama u srcu Evrope.Po svojim prirodnim ljepotama zauzima 5. ili 6. mjesto u Evropi ili svijetu (zaboravio sam to). Godišnje ima duplo više stranih turista od broja stanovnika. U ljetnjim mjesecima na njenim planinama održavaju se ski-takmičenja. Udaljenost od mora do tih planina se može savladati automobilskom vožnjom koja traje manje od dva i po sata. Bogata je rudama, posebno boksitom. Njena željezara izvozi najkvalitetniji čelik u Evropi. I da ne nabrajamo više, šta sve ima i kako se to koristi. Odgovor je bio da nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi od 30.000 do 50.000 dolara.

Zašto su ispitanici pogriješili u svojim procjenama? Zato što ta mala i bogata država ima državnu administraciju koja bi mogla da opsluži državu od najmanje 50.000.000 stanovnika!

I tu bih stavio tačku, uz napomenu da se boljom organizacijom, odnosno reorganizacijom organa uprave, može unaprijediti njen rad i uštedjeti znatna suma novca; tom uštedom bi se zadovoljile makar osnovne potrebe velikog broja nezaposlenih i osiromašenih građana.

---