-Autor: Zoran Arbutina

Ne može se reći da nedostaje informacija. Svjetski mediji već godinama izvještavaju o brutalnom ponašanju hrvatske policije prema migrantima i protivzakonitim „pušbekovima“ na hrvatsko-bosanskoj granici. Odavno je ta tema i na dnevnom redu Evropskog parlamenta. Ali, promijenilo se nije ništa. Hrvatski zvaničnici sve optužbe rutinski odbacuju. Policija, kažu, ne krši nikakve zakone, sve su to neosnovane optužbe i lažne vijesti. Najnovija odbrambena strategija glasi: izvještaji o nasilju na granicama su navodno dio neke „antihrvatske zavjere“, koju pokreće neko nepoznat i iz nekih neznanih razloga.
Naprosto sve negirati, slegnuti ramenima i nastaviti po svom – da, hrvatska Vlada to sebi može da dozvoli. Ona naime zna da tu nije sama. Jasno joj je da EU takvo ponašanje toleriše, vjerovatno čak i očekuje. I to ne samo one članice koje su uobičajeno neprijateljski nastrojene prema migrantima – poput zemalja „Višegradske grupe“, Mađarske, Poljske, Češke ili Slovačke – već u osnovi sve zemlje. Jer u međuvremenu, bez obzira na sve priče o humanosti ili pravu na azil, svi su srećni kada im u zemlju ulazi što je moguće manji broj izbjeglica.

Glavni spoljnopolitički cilj Hrvatske je ulazak u tzv. Šengenski prostor. Kako bi se za to pokazala podobnom, Hrvatska se predstavlja kao strog i pouzdan čuvar spoljne granice EU – prije svega kada je riječ o zaustavljanju priliva migranata i izbjeglica. To se od Hrvatske očekuje – i ona to čini. Odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima, Ženevske konvencije o izbjeglicama ili evropskih odredaba o postupku za azil tu igraju sporednu ulogu. Naravno da je to u suprotnosti sa zakonom. Važeći propisi o azilu predviđaju da svaka osoba ima pravo na podnošenje zahtjeva za dodjeljivanjem azila, kao i pravo na poštenu pravnu provjeru opravdanosti tog zahtjeva. To da li će neko da dobije zaštitu jer je politički progonjen ili mu u njegovoj domovini prijeti opasnost od mučenja, ili će mu to biti uskraćeno jer se radi samo o tzv. ekonomskoj izbjeglici, o tome moraju u transparentnom postupku, na osnovu pozitivnih zakona i u skladu s pravnom procedurom, da odlučuju sudovi ili službe za dodjeljivanje azila, a ne policajci na granici.

Sigurno ima dovoljno razloga da se zgražavamo i ljutimo zbog takvog postupanja hrvatske policije. Ali zaista sramotno i skandalozno je držanje Evropske unije. Ne obazirući se na brojne informacije, hrvatski „pušbekovi“ se tolerišu i ublažavaju. Zbog toga ne bi trebalo kritikovati samo brutalne hrvatske pogranične službe, već sigurno i one koji njihovo ponašanje tolerišu ili ga čak podstiču.

Hrvatska Vlada i ranije je bila uvjerena da djeluje, ako ne po nalogu drugih država EU, a onda svakako u njihovom interesu. Gromoglasno ćutanje koje godinama odzvanja iz Brisela u tome ih je samo potvrđivalo. A definitivna potvrda stigla je sa nedavnim zahtjevom njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Emanuela Makrona da je u kontekstu borbe protiv terorizma svakako neophodno da se bolje čuvaju spoljne granice EU. Hrvatska taj zahtjev može da shvati na samo jedan način: „I dalje tako“. I naravno – Hrvatska je za to spremna. Zbivanja na hrvatsko-bosanskoj granici predstavljaju kršenje zakona i načela humanosti, te samorazumijevanja Evropske unije kao otvorenog, liberalnog i socijalnog društva. Višegodišnje tolerisanje takve prakse od strane Evropske komisije i zemalja članica EU izraz su cinizma, licemjerja i ignorancije. Šta na takvim temeljima može da se izgradi? U svakom slučaju ništa što bi bilo dugotrajno i održivo. A svakako ne neka zajednica vrijednosti, što Evropska unija za sebe tvrdi da to jeste.

dw.com

---